Recite Srbiji da je to samo posao. Uvek mi je bila draga. *
Nisu retki oni koji su bar u jednom trenutku pomislili da bi Vučić mogao da izvuče Srbiju iz blata. A imao je svoju šansu. Prvi su ga podržali pošteni policajci. Da su pošteni, pokazali su time što su ga prvi i napustili, kada su shvatili sa kim imaju posla. Nisu hteli prljave pare.
Shvatili su to i drugi, ali svašta se proguta dok se džepovi pune. Ne može taj novac da pomogne kod mučnine, ali teško je propustiti dobijenu šansu.
Praotac je useljavajući se u pećinu i vršeći male, neophodne dorade a posle, deljući grane za onu nastrešnicu imao neku ne sasvim jasnu potrebu da učini građevinu pre svega korisnom, ali i da to što dela bude i oku ugodno. Estetika u to doba nije bila još uočena i određena nekim pravilima pa Praotac nije bio svestan njenog postojanja ni njene uloge jer je imao značajnije probleme u vezi opstanka, zadovoljavao se da izgled građevine bude usaglašen sa namenom i pratećim potrebama mnogo kasnije nazvanim funkcijom zdanja, mogućnostima koje je nudio alat i upotrebljenim meterijalom. Vremenom, nejasan osećaj vizuelne ugodnosti je postajao artikulisan, posebno kada je video komšisku građevinu, tu negde iza brda, uporedio, ustanovio je da komšiska građevina prija gledanju nešto više od njegove, uočio je i ustanovio tom prilikom prareferentu vrednost, vratio se do svoje nastrešnice i dopunio je. Posle je pozvao komšiju da vidi učinjeno delo i pradiskusija o ahitekturi je začeta tog predvečerja.
Među nekolicinom stranaca koji me prate preko Fejsbuka, nalazi se i Riki Li. Verovatno nikada nisam otvorila njegov profil, ali moguće je da sam lajkovala neku njegovu fotografiju - sa biciklističkog putovanja, dakako. No ono čega se sasvim sigurno sećam je da smo komentarisali iste objave cikloputnika na grupi Warm Showers. Preko jedne od njih - one koju sam ja postavila uoči ulaska u Maleziju a u vezi sa rutom koju sam želela da napravim kroz tu zemlju - Riki me je javno pozvao da budem njegov gost kada budem dopedalirala u maležansku državu Penang. Naravno, prihvatila sam.
Maleziju naseljavaju tri velike etničke skupine -- Malejci, Kinezi i Indijci, a što se mene tiče, potpuno mi je nevažno kod pripadnika kog naroda ću odsesti. Zapravo me je obradovalo saznanje da će me nakon Malejaca Radžija i Zula u Alor Setaru, te Indijca Afika u Bedongu, sada ugostiti i jedan Kinez. Ne samo što ću tako bolje upoznati Maleziju, već ću imati i više materijala za priče.
***
Uprkos svom (pravom ili lažnom, kakogod) glamuru - priča o NIN-ovoj nagradi istovremeno je i priča o suštinski tužnoj i provincijalnoj slici društva u kom je preostala JOŠ SAMO JEDNA književna Nagrada koja nije sasvim obezvređena, nagrižena ili pojedena sveopštim tabloidno-političkim obesmišljavanjem kako književnog, tako i svakog drugog života. Uostalom, nisu li u zemlji u kojoj se na kulturu izdvaja celih 0,6% iz državnog budžeta, i tih 10.000 eura koliko iznosi novčani fond NIN-ove nagrade, najbolji vrednosni parameter stanja duha društva u kom se na raznorazne dočeke (bilo tzv.srpske ili one prave, svetske) novih godina, odnosno dvočasovna arlaukanja po trgovima pevaljkama (bilo ženskim ili muškim) čak i u vremenima krize i vaskolike štednje bez problema kešira i po 50, 80 ili celih 100.000 eura.
Piše: Rodoljub Šabić
"Kaznio me je više puta, kaznio me je za nesto što je trebalo da kazni valjda ovog koji je 2008. godine bio ministar... Mi smo dali novinaru koji je tražio informacije onaj deo koji ne zadire u državnu i vojnu tajnu… Moja poruka Šabiću je da može da me kažnjava koliko god hoće, ali onaj deo koji ne može da se da (javnosti) prosto ne može i tu priča staje".
Ovako je ministar odbrane g.Gašić nedavno novinarima "objasnio" svoj odnos prema nalogu iz jednog rešenja Poverenika za informacije.
Ministrovo "objašnjenje" zbog, za samo par rečenica, zaista "zavidne" koncentracije dezinformacija samo po sebi je "zanimljiva" priča.
Sram me bilo. Odlučio sam danas da hulim. Nećete verovati ali, ubeđen sam da su napadači na 'Nedeljnog Čarlija' uspeli u svojoj nameri. Nije im namera bila samo da ubiju. Namera je mnogo šira.
Prvo trebalo bi reći da je potpuni užas to što se neko namerio da ubija novinare. Satiričari, karikaturisti, fotografi ...su novinari i njihov posao je da budu slobodni da bi ljudima preneli ono što vide. Možda se nekome ne sviđa kako oni vide stvari ali oni ne moraju da ih čitaju. Ovo što je urađeno je užas . Ubijati ljude je užas. Ubijati ljude zbog toga što misle je još veći užas. I tu nema rasprave. Sloboda nije sloboda ako nije potpuna. Ili što reče jedan Francuz : Nisam saglasan sa vašim stavovima ali se borim da budete slobodni da ih izrazite, ili tako nekako.
Napadači mogu biti ko, religija je samo maska za idiotizam. Hršćanstvo, Islam, Judeizam, Budizam, Hinduizam...
Sa druge strane napadači su uspeli. I organizatori napada mogu biti prezadovoljni. Ubili ili ne oni su u polarizovanom, evropskom, društvu polarizaciju doveli do rova. Rovovi su iskopani i razmena vatre počinje. Napad na Francusku nije slučajan. Francusko društvo sa arapskim doseljenicima ima problem od Alžira i De Golovog pokušaja da se izvuče iz tog dela sveta. Nije uspeo taj deo sveta je doveo u svoju kuću. A nije regulisao pravila ponašanja, ni dovedenih ni domaćih. To se, tako se računalo, samo sređivalo.
Dana 2. decembra 1956. godine, sa jahte Granma se na Kubu iskrcalo 82 prognanih revolucionara, članova levičarskog Pokreta 26. jul.
Među njima su najbitniji bili Ernesto Če Gevara i Fidel Kastro.
U sledećih nekiliko dana, posle krvavih borbi i sukoba sa vojskom generala Batiste, zvaničnom vojskom tadašnje Republike Kube, revolucionara je ostalo samo 22.
Tih 22 revolucionara je trebalo da nastavi revoluciju sa 2 (dve) preostale puške.
Revolucija se završila njihovom pobedom i preuzimanjem vlasti - 8. januara 1959.
Trojica ljudi, naouružani automatskim oružjem ubili su danas 12 ljudi u sedištu "Charlie Hebdo" satiričnog lista,, u centru Pariza, sasuli su šaržere metaka u ljude koje ne poznaju, u karikaturiste, satiričare, novinare i dvojicu policajaca.
Francuska je odgovorila rečenicom "Je Suis Charlie" i pozivom na okupljanje večeras na Trgu Republike u Parizu, okupljanjem za slobodu štampe, za demokratiju, za Republiku.
Preko hiljadu i po kilometara po snegu, ledu, vetru, suncu, nocne i dnevne voznje je za nama u proteklih 8 dana; izletanja u zaledjene njive, voznja od 20km/h satima, neverovatni pogledi na planinske vrhove i nepregledno more. Sabac, Zvornik, Han Pijesak, Sarajevo, Jablanica, Mostar, Medjugorje, Split i Sibenik, sto prolazenje, sto ostajanje po par dana. Sve je proslo kao u jednom dahu, pa cu tako pokusati i da napisem ovu neverovatnu avanturu.
Novo ledeno doba ...
Prema mišljenju nekih klimatologa...Srbija postepeno ali sigurno ulazi u novo ledeno doba...a za to iznose i sledeće argumente...Penzije i plate su zamrznute...odnosi u vladajućoj koaliciji su zahladneli...budžet je stalno u minusu...a i gradjanima je sve više...hladno oko srca...dok na medjunarodnom planu navode primer Nove godine...i ističu
gost autor: Omega86
,,Цицибан, цицибан, ако хоћеш то ми купи на дар”, одзвањала ми је песма легендарне групе ,,КОД” док сам се после четрдесет година враћао на то драго место. Ух, сећете се како вам је у детињству звучало кад неко каже да се сећа нечега од пре четрдесет година? То је за мене