Čudan niz naoko nepovezanih dogadjaja doveo je dotle da je Bane, u proleće `46., dobio novo odelo.
Prvo ga je, jednog sumornog novembarskog jutra, šef pozvao u kancelariju, zaverenički zatvorio vrata koja, inače, nije zatvarao i, sve u pola glasa, saopštio da napušta mesto Predsednika zadruge.
„Teraju me. Nisam im po volji, hoće da nameste onog Boru šnajdera, on je sad njihov, a onoliko pričao...ma znaš šta je sve pričao, te bašibozuk, te lenštine i nikogovići, e, sad se pere tako što će da zatvori Zadrugu, kao, svi mi kapitalisti, vlasnici
Još pre nekoliko meseci stiglo ovo pitanje jednog čitaoca Astronomskog magazina:
„Vi ste ovde Stručnjaci a ja imam jedno pitanje u vezi Brzine Svetlosti. Na primer jedna zvezda je od nas udaljena 1 svetlosnu godinu. Ako bi Ajnštajn putovao svemirskim brodom koji leti brzinom svetlosti za koliko bi vremena stigao (merenom njegovim brodskim časovnikom) tamo i nazad ovamo da nam kaže je li plava ili žuta zvezda?"
Odgovor ne zahteva veliku stručnost kako to misli čitalac, ali pitanje izaziva neka interesantna razmišljanja, pa sam ga ostavio da o njemu u zgodnoj prilici porazgovaram sa prof. Mrđom. Baš zbog traženja takve prilike i kasni odgovor čitaocu.
Ali pre odgovora moram reda radi, jer su u pitanju dobro poznate činjenice, dati nekoliko napomena:
- Najveća moguća brzina u svemiru iznosi 299 792 458 metara u sekundi. U fizici se ona označava slovom „c". Tom, c brzinom, kreće se svetlost u vakuumu i često tu brzinu nazivamo svetlosnom brzinom.
Ne krijem da sam bolestan. To nije tajna. Svakodnevno osećam bol u leđima, u onom, kako ga zovu lumbalnom delu, i to je bolest od koje dosta ljudi pati, pomislih stavljajući šerpu s podvarkom u rernu. Čim se savijem, osetim snažan bol, kao da me nekoliko mačeva istovremeno probada; nije lep osećaj, pomislih. Nimalo. Ali utehu, kao što rekoh, nalazim u činjenici da nisam jedini.
Preko nekoliko dana išao sam lekaru (mrzim kada ljudi govore da idu kod lekara, kao da odlaze da sa njim piju kafu, a ne da budu podvrgnuti pregledu) i tamo nisam saznao ništa novo: lumbalni
Gost autor : Kolinda Grabar Kitarović
Uprkos svim onim pojednostavljenim tumačenjima da je ishod izbora u Hrvatskoj pre svega dokaz jednog zabrinjavajućeg trenda u kome poslednjih godina u Evropi narasta desnica.., tumačenjima u sklopu kojih će se naravno praviti i nekakva paralela između Hrvatske i Srbije, u smislu da je i tamo i ovamo sada na delu družina iz 90-tih godina (s tim što u Hrvatskoj još treba sačekati i skorašnje parlamentarne izbore, čiji se pobednik sada lakše može pogoditi) – u prvom planu ipak ostaje vest da je na čelo Hrvatske došla jedna žena.
Sličan ili gotovo identičan je i stepen političke nezrelosti balkanskih društava i njihovih samoprozvanih demokratskih (građanskih) političkih "elita". Ta nezrelost sameriva je upravo u permanentnom pokušaju transfera (ne)odgovornosti - odnosno stalnim d(j)etinjastim durenjima političara kojima je narod s pravom nezadovoljan.
Bilo da je u pitanju "slučaj" Josipovića, Tadića, ili nekog trećeg.
Baš kao sa Borisom Tadićem i u slučaju Ive Josipovića broj precrtanih/poništenih listića bio je mnogo veći od razlike koju su na izborima ostvarili Nikolić odnosno Kitarevićeva. Tako da su i na izborima u Hrvatskoj prevagu zapravo odn(ij)eli upravo prevareni, razočarani ili nemotivisani birači koji su, budući da se njima i njihovim životima niko ne bavi, i u Hrvatskoj radije izabrali da ostanu kod kuće.
U demokratskim društvima - ili onima koja bi ht(j)ela takvim (p)ostati - građani su uv(ij)ek u pravu. A onda kada su razočarani i nezadovoljni - tada posebno! Nezadovoljstvo građana moralo bi biti crveni signal za ozbiljno preispitivanje i temeljnu rekonstrukciju političke scene. Kako ljudi koji tu politiku vode, tako i ciljeva, političkih programa, i tsl. Međutim, umesto da napokon čujemo ono toliko poželjno i u pristojnim i demokratskim društvima rekao bih jedino logično i normalno: "Gospodo, žao nam je što smo izigrali (izgubili) vaše pov(j)erenje - pokušaćemo do narednih izbora da se popravimo, da vas saslušamo, razumemo, pronađemo nove ljude, osmislimo nove politike", radije se nastoji odgovornost svaliti na (nezadovoljne ili nezainteresovane/nezainteresirane) birače u stilu: gospodo dobili ste ono što ste tražili, plakaćete vi za nama, dabogda propatili još i više no što ste pod nama... Ukratko: Krivi ste što ste nezadovoljni nama, bogom danima!
Događaji u Francuskoj i posledice koje će izazvati , a pogotovo sve ono što smo već pretrpeli, dovoljno ozbiljno govore da se svi trebaju uzrdžavati od teških reči, pogotovo političari i verski poglavari jer iza teških reči uvek slede fanatici koji onda u ime toga mogu da počine potpuno nerazumna i brutalna teroristička dela.Naš region je zbog svoje multietničke i multinacionalne strukture i veoma ružnih događaja i iskustava iz prošlosti u ozbiljnoj opasnosti kojoj se može suprostaviti samo zajednički. Preduslov za zajedničko delovanje i suprostavljanje svim izazovima je istinsko pomirenje.
Krajnje je vreme da svi shvate da je pitanje opšteg pomirenja i katarze u interesu svakog naroda i svake države na prostoru biše SFRJ, jer je to pitanje mira, sigurnosti i budućnosti.
Ovih dana povodom Božićnih praznika svi crkveni poglavari od najviših do sveštenika na nivou parohija puni su propovedi o miru i pomirenju, ljubavi, bratstvu, slozi i svega najmiroljubijieg i najradosnijeg , uz krupne reči Bože pomozi. Skoro isto će nam ponoviti u svojoj Ramazanskoj poruci i poglavari Islamske verske zajednice.
Ni političari od predsednika država, vlada, stranačkih prvaka i svih drugih koji su bili u prilici da nešto kažu o ljubavi i pomirenju ništa nisu zaostajali , a čak su bili i decidniji i konkretniji od okoštalih crkvenih poslanica koje se ne menjaju vekovima. Pa bogami i estradne zvezde, javne ličnosti, pa razne tabloidne ličice i likovi sa time se razmetaše.
I šta imamo, ništa osim praznih priča za jednokratnu upotrebu, pa se treba zapitati da li je zaista moguće ,i kako, pomirenje na prostorima bivše SFRJ, pomirenje u smislu da živimo kao ljudi bez mržnje i , naročito, stalnog podgrejavanja svađa, podbadanja, pretnji mržnjom i nekim novim ratovima. Da je malo iskrenosti u tim porukama za jednonedeljnu upotrebu možemo se lako uveriti jer odmah posle toga, a neki i ranije, počnu sa trovanjem naroda izjavama koje su potpune suprotne.
Za pomirenje je neophodna volja ,iskrenost i hrabrost, a dobra instrukcija svima mogle biti reči prof. Jerotića i pismo Adenauera bonskom županu 1946.godine. (evo original)
Profesor Jerotić , je još 1999.godine , između ostalog ,rekao :“ Poslednja tragična zbivanja sa srpskim narodom,nisu li još jedna i možda poslednja opomena, šansa i izazov da na stoletna pitanja o karakteru srpskog naroda progovorimo otvorenu reč, kao konzilijum lekara nad bolesnikom, jer će od postavljene dijagnoze zavisiti i lečenje. ... Ne treba se bojati iznošenja istine! Dugogodišnja laž duboko je iskvarila ovaj narod zadržavajući ga na stupnju deteta koje to više nije. Istina uvek čisti i pomaže sazrevanju i pojedinca i naroda. Moramo biti spremni da saslušamo istinu o sebi, a posle toga – ne svetiti se, niti dozvoliti u sebi mesta anarhičnoj obesti. Samo u tome slučaju istina će delovati katarzično”.
To važi za sve narode na ovom prostoru pa neka svako umesto reči “srpski narod” stavi ime svog naroda i
Objektivna činjenica: dvojac bez kormilara ( Zili i Nik ) ponovo jaše. Subjektivan osećaj: kao da su u pitanju četiri jahača Apokalipse ;).
Šačica uglavnom ličnih pa tako nesumnjivo amaterskih crtica o Parizu, US/dolarskoj hegemoniji, još jednom velikom ratu i "antibioticima" širokog spektra.
Juče je ovde u UK na C4 TV kanalu Will Self u ime mnogih nas ...:
• ... prvo počeo sa ozbiljnim osvrtom na granice koje satira pokušava ponekad da pomeri na način koji vodi do kontradikcije ...
• ... da bi se, pre nego što je nastavio, i bez upotrebe reči „ALI", eksplicitno ogradio, opet u ime mnogih nas, iako se podrazumeva to što je rekao, tako što je skrenuo pažnju na očigledno o uvek mračnoj i kriminalnoj raboti koja se zove ubijanje i zlostavljanje drugih na razne načine.
Iako se osuda siledžijstva i sile podrazumeva uvek je na mestu ponoviti je, iz poštovanja prema žrtvama, poziva na mobilizaciju odbrane i preventivnoj ulozi koju ima u društvu, oprezan način na koji je on to uradio me je onako nevezano podsetio na „swarm intelligence" (inteligencija jata, valjda), ovih dana, „ALI" jata na Fejsu gde ja nisam potpuno razumeo šta su izvori tog tranzijentog sentimenta, ali sam „dedukcijom" zaključio da se verovatno radi o raznim relativizatorima lošeg sa srpskih prostora od strane ljudi koji i nisu neke moralne reference po dobrom.
Možda nije ni bitno što nisam razumeo, inteligencija jata je ionako „kolektivno ponašanje decentralizovanog, samo-organizovanog sistema" pa tako često pod palcem organizacione fenomenologije, pa tako ne-dekontruktabilna - nema „očigledne logika" u celosti, strukturi, pojavama i kvantitetu.
Skočili Srbi da brane slobodu štampe u Francuskoj, da žale ubijene francuske novinare... i sve bi to bilo OK da mi živimo u državi u kojoj postoje medijske slobode, u kojoj smo sve one ubice novinara pohapsili i osudili, u kojoj novinarima ne ukidaju emisije, u kojoj novinari ne mora da žive i rade pod višegodišnjom zaštitom policije... Kad treba da čistimo tuđe dvorište, kada treba da glumimo kosmopolite, da lažno predstavljamo da je Beograd svet, onda se okupimo i pokazujemo svoje licemerje, onda se i ministar kulture oglasi...
Najzanimljivije mi je što se raznorazni novinari tabloida solidarišu sa francuskim kolegama koji su me razvlačili po novinama zbog mojih fotomontaža... Ja vaše licemerje ne mogu da podnesem, jer branite slobode samo dok zube te slobode ne osetite na svojoj koži...
U sredu su naoružani napadači upali u redakciju časopisa "Šarli Ebdo" i ubili 12 ljudi. Čitav svet bio je, s pravom, užasnut zločinačkim činom. Istoga dana, u mnogim gradovima sveta ljudi su se spontano okupili da bi iskazali svoju solidarnost za žrtve i da bi izrazili protest protiv tog bezdušnog zločina. I Beograđani su se na adekvatan i dostojanstven način solidarisali s ubijenim novinarima. Zvanična Srbija pridružila se svim normalnim i demokratskim zemljama u osudi ovog jezivog, kako je Fransoa Oland rekao - varvarskog čina.
Zaista, koji je problem zemalja zapadne Evrope i severne Amerike sa islamom? I koji je problem koji islamski ekstremisti imaju sa najnaprednijim društvima Evrope i Amerike?
Zašto evo vec decenijama nema mira, zašto su islamski ekstremisti i teroristi izveli onolike terorističke akcije po SAD i zapadnoj Evropi, akcije koje su iza sebe ostavile hiljade mrtvih?
Zašto su države NATO saveza u borbi protiv islamskih terorista bile tako ekspeditivne da rasture i temeljno unište cele države od Avganistana, preko Iraka pa sve do Sirije?
Stvarno ne znam, ali evo jedne paradigmatske današnje vesti, koja daje dobar deo odgovora:
Jedva se primorava da istisne tih nekoliko reči iz sebe, pošto je srknula tek par gutljaja prve jutarnje kafe iz šolje na kojoj sasvim primereno piše: ,,It's much too early to start talking... Leave a note."