Pišem sebi priču – sa nadstrešnicom – u koju ću moći da se odvedem kada ne mogu do mesta na kojima me čekaju. Pročitam povremeno one koje sam opremila za druge – svi su još uvek u njima –
– složićete se da budem dobro i: kod mene
22. decembar je bio dan vojske sfrj.
eno kolega milan
expertski priča o tome.
ja se sećam proslava,
šepurenja, četvrta vojna sila na svetu?!
nije da nisam verovala...
i ministar se danas oglasio...kao
da se i on seća:
"Završavamo jednu izuzetno uspešnu godinu... koja je
Prag je mnogo lep grad .
Šteta ne poneti lepe uspomene.
Još jedan ružan primer u srpsko-hrvatskim odnosno hrvatsko-srpskim odnosima
Ovoga puta ostalo je samo na nivou verbalnog, što ne znači da će i neki drugi put na nekom drugom mestu. Teško je biti siguran sve dok u udžbenicima istorije u Hrvatskoj i Srbiji, a češće kroz tisak i promidžbu i štampu i propagandu ima mesta za one koji Srbe prikazuju samo kao
četnike,.
odnosno Hrvate kao ustaše .
Sve dok se ovakve slike pojavljuju kao ilustracije celokupnih naroda, incidenata će biti. Uostalom, sa masovnijom upotrebom ovakvih slika svojevremeno je sve i počelo.
Samo okoreli hrvatski šovinista sve Srbe naziva četnicima, a srpski šovinisti sve Hrvate ustašama.
Josh Ritter, live sutra.
Mnoge partije desnog centra danas se nazivaju demohrišćanskim ili nose ovaj pridev u svom nazivu. Demohrišćanske stranke se u političkom spektru najčešće vezuju uz centar, ili pripadaju strankama desnog centra, kao što je to u slučaju Zapadne Evrope. Dobro je poznato da većina hrišćansko-demokratskih partija pripadaju tzv. narodnjačkim strankama. Ipak, postavlja se pitanje, u kojoj meri su sve hrišćansko-demokratske partije zaista hrišćanske, odnosno, na koji način i koliko u svojim programima ove stranke promovišu ideje koje proističu iz hrišćanskog učenja? Da podsetim, osnovne ideje hrišćasko – socijalne misli i politike i ono što ovu ideju razikuje od drugih sistema jeste, hrišćanski pogled na čovekovo biće i njegovu ličnost koji počiva na svetopisamskoj paradigmi obraza Božijeg i neotuđivom dostojanstvu uključujući i ono nerođenog deteta. Zatim, tu su pitanja jednakosti, solidarnosti, supsidijarnosti, personalizma nasuprot individualizma, pitanja etike i bioetike. O tome sa već ranije pisao.
Red je da ispratimo sva ova finala (iako ono najvažnije nije u skladu sa našim željama) dakle:
Tenis - Australian Open
Žene: Sabalenka - Ženg subota 09:30
Muškarci: Medvedev - Siner nedelja 09:30
Lutajući po raznim arhivama, sasvim slučajno naleteo sam na remasterizovanu verziju filma "Klakson" iz 1965. godine, koji je režirao Kokan Rakonjac. U filmu glume Bekim Fehmiju, Milena Dravić, Dusan Janicijević, Branka Petrić, Stole Aranđelović, Predrag Milinković i drugi.
Grupa ljudi, otuđenih i umornih od civilizacije, beži u planinu na odmor. Zvuči poznato... grupa, odlazak iz velikog grada. Pored toga što neverovatno podseća na Bergmanova ostvarenja (mada je film "Persona" koji najviše liči na ovaj
Dragi blogeri, zbog velikog interesovanja za ovu temu, odlučio sam da na mom blogu ugostim nekoliko blogera sa prostora Hrvatske. Verujem da ću na ovaj način doprineti poboljšanju atmosfere dijaloga i razumevanja. U sledećih nekoliko tekstova, svoju vizuru o sukobu i pomirenju podeliće sa nama sledeći blogeri: Dobronamijeran, Suzi quatro i Mayo1
Gost bloga: Dobronamjeran
Moj djed je bio šuster. Godine 1927. služio je vojsku kao mornar u Boki. Zbog sukoba s jednim narednikom, bio je premješten u Zemun. Moja baka se rodila u siromašnoj obitelji i kao služavka, došla je kod rođake u Zemun i zaručila se za jednog mladića. Moj djed je nakon vojske počeo raditi u Zemunu u tvornici dječije obuće “Mira”. Upoznao je moju zaručenu baku. No, kako je on tvrd i tvrdoglavi ličanin, tako je odlučio moju baku i oženiti. Zbog svoje tvrdoglavosti i upornosti u tome je i uspio. Nakon Zemuna, promijenili su jos dosta mjesta idući trbuhom za kruhom, te su se na kraju skrasili u Borovu, koje je tad nicalo kao naselje uz tvornicu Bata. Lijepe katnice od fasadne cigle sa 4 stana, bile su zaštitni znak naselja. Imali su dvije ćerke: moju mamu i moju tetku, sestre bliznakinje. Ludilo rata prevaljalo se preko njihovih leđa. Skladno su živjeli do 1974. godine kad je umrla moja baka. Djed je u očaju nakon sahrane pocijepao košulju,tada sam vidio tvrdog i ponosnog ličanina kako, prvi put u životu plače. Djed je umro nakon pet godina a tada sam ja plakao i lupao glavom o zid. Plakao sam i za bakom, za njenom ljubavlju prema meni i često su mi i jedan i drugi dolazili u san.
Nemajući vremena da u decembru napišem svoj prvi blog, čvrsto sam bio rešio da naškrabam nešto prvih dana januara, dok ne budem ponovo počeo da radim…Dvoumio sam se oko dve teme, koju da izaberem za prvi blog, ali, kao što u takvim situacijama obično biva, u međuvremenu se dogodi nešto treće što nam privuče pažnju, te će ovaj blog biti upravo o toj trećoj stvari.
Naime, bio ja za novu godinu u Berlinu turistički, te vidim ja tamo nekoliko stvari koje su me nagnale na razmišljanje koliko je Beograd lak za snalaženje jednom strancu koji ne govori srpski
Bistrim novine i dešavanja razna ovih dana, vidim da skoro neprimećeno prođe kod nas velika vest da je Filip Gordon, ex Brookings o kome sam vam na blogu često pisala, čovek koji je bio rajsing star američke spoljne politike a odbio je da učestvuje u Bušovim administracijama, vrlo verovatno novi sef biroa za Evropu i Evroaziju pri Stejt departmentu. Imala sam čast da ga još pre par godina, prilikom predstavljanja američke spoljne politike