Зашто је то тако и зашто ће све више бити тако, може бити разумљиво
Piše: Nikola Knežević (a.k.a. metanoia)
(Kratak osvrt na osnovna pitanja kojima se bavi teološka antropologija)
Kako na najbolji način rezimirati ono što predstavlja predmet vekovnog naučnog diskursa, centar svih filosofskih čuđenja i bogoslovskih rasprava, osnovu metafizike, početak i kraj svih pitanja. Ko je ljudsko biće i kuda ono ide? “Istinu o čoveku ne možemo iscrpsti nekim znanjem o njemu, to samo možemo da doživimo na osnovu našeg razmišljanja i delovanja. Čovek je u principu, više od onoga što je kadar da zna o sebi.“[1] Uistinu, mera svega nije čovek, kako je to svojevremeno tvrdila klasična antička misao[2], jer uzimajući u obzir teološko – antropološku refleksiju i teologiju uopšte, njegova spoznaja može biti potpuna tek u perspektivi eshatona.
Sagledavajući poreklo ljudskog bića u odnosu na teološku antropologiju, dolazimo do zaključka da je čovek mnogo više od karike u lancu evolutivnog poretka prirode, razumne životinje, biološkog egzemplara, kako ga moderna nauka po svojoj redukcionističkoj inerciji definiše, jer takav čovek bi apriorno bio lišen svoga višestrukog značaja i ontoloških dubina. U njegovom životu koji nije slika natprirodnoga tvorca , nego prirodne tvari, nemoguće je otkriti večni Logos. [3]
Dragi blogeri, zbog velikog interesovanja za ovu temu, odlučio sam da na mom blogu ugostim nekoliko blogera sa prostora Hrvatske. Verujem da ću na ovaj način doprineti poboljšanju atmosfere dijaloga i razumevanja. U sledećih nekoliko tekstova, svoju vizuru o sukobu i pomirenju podeliće sa nama sledeći blogeri: Dobronamijeran, Suzi quatro i Mayo1
Gost bloga: Dobronamjeran
Moj djed je bio šuster. Godine 1927. služio je vojsku kao mornar u Boki. Zbog sukoba s jednim narednikom, bio je premješten u Zemun. Moja baka se rodila u siromašnoj obitelji i kao služavka, došla je kod rođake u Zemun i zaručila se za jednog mladića. Moj djed je nakon vojske počeo raditi u Zemunu u tvornici dječije obuće “Mira”. Upoznao je moju zaručenu baku. No, kako je on tvrd i tvrdoglavi ličanin, tako je odlučio moju baku i oženiti. Zbog svoje tvrdoglavosti i upornosti u tome je i uspio. Nakon Zemuna, promijenili su jos dosta mjesta idući trbuhom za kruhom, te su se na kraju skrasili u Borovu, koje je tad nicalo kao naselje uz tvornicu Bata. Lijepe katnice od fasadne cigle sa 4 stana, bile su zaštitni znak naselja. Imali su dvije ćerke: moju mamu i moju tetku, sestre bliznakinje. Ludilo rata prevaljalo se preko njihovih leđa. Skladno su živjeli do 1974. godine kad je umrla moja baka. Djed je u očaju nakon sahrane pocijepao košulju,tada sam vidio tvrdog i ponosnog ličanina kako, prvi put u životu plače. Djed je umro nakon pet godina a tada sam ja plakao i lupao glavom o zid. Plakao sam i za bakom, za njenom ljubavlju prema meni i često su mi i jedan i drugi dolazili u san.
Ne podnosim magistralne lekove, prošle vekove, ispisane čekove koji trebaju da se unovče, ubice iz Ovče koji su izbegli omče, celu imaginarnu opštinu Dunavski venac, prvenac koji je započeo prstenac, zdenac želja u koji se piša, ne podnosim kad neko ne čita Kiša a čita Danilova, kada se za dete kaže prinova, osim ako mu/joj to nije kršteno ime
Nateraše me svi oni bilbordi da vidim šta sve to novi Photoshop može.
Tražili su kampanju, kandidati moji svi...
gost autor: coa smor
Gospodin Šaht je napustio zakonodavni objekat, neshvaćen. Videvši njegov odraz u crnom automobilu sa zatamnjenim staklima, njegova torba je ciknula i odlepršala sa preciznošću šišmiša. Čak i strpljenje jednog Šahta ima svoje granice. Uz veliki prasak, poklopac je krenuo na svoj put ka mesecu u društvu nečije švalerke, koja je bila u automobilu. Baka-Zaga, beskućnica, izašla je iz šahta i krenula uz platan, a zatim je preskočila na oluk obližnje dvanaestospratnice, rešena da se dokopa saksija na krovu. U nekoj meri joj je zasmetao otvoreni prozor na sedmom spratu, ali nije posustajala, niti se obazirala na razgovor koji se kroz njega čuo.
Koliko ono što mediji kažu/lažu/izvlače iz konteksta „ima veze“ postalo je na kratko jasno tek kada je ubijen Zoran Đinđić. Posle zabrana nekih novina i promena par redakcija od strane većine patriotiski odgovornih novinara (ne mislim na one sa RTS), stvari su se stabilizovale za vreme prvog premijerskog mandata Vojislava Koštunice. Sem B92, Blica, Danasa i par nedeljnika, sve ostale novine i televizije u maštovitosti promovisanja nebeskih vrednosti prevazilaze Miloševićevo vreme. Naime, nekadašnje diktatorske fore u medijima je bilo lako „pročitati“ između redova, dok sada za većinu laži iz Politike, Novosti, Kurira, Press-a, čak i glasači koji će glasati „za Evropu“ veruju da „mora da tu ima neke istine“.
Teze koje se podmeću/ponavljaju od početka izborne kampanje se javljaju u mnogo varijanti, malih ili velikih članaka, tema dana, intervjua, komentara itd, ali se mogu grupisati u sledeće:
Autor: Rodoljub Šabić
Kad je krajem prošle godine započeta akcija nadzora Poverenika za (informacije od javnog značaja i) zaštitu podataka o ličnosti nad operatorima Interneta, „prognozirao" sam da nemamo razloga za optimizam. Naravno, nisam nimalo srećan zbog toga što se pokazalo da sam u pravu, nisam slučajno te rezultate na mom nalogu na Tviteru prokomentarisao sa „da se naježiš!" :(
Ni realizacija ove prve, pismene faze nije bila jednostavan zadatak. Za početak smo se morali suočiti sa, u Srbiji nažalost, hroničnim problemom "pouzdanosti" evidencija nadležnih organa (u ovom slučaju RATEL-a).
Srk...
Čitam jutros po drugi put u kratkom vremenskom razmaku, kako ću opet čekati Novu godinu... ali ovaj put ne u Blicu, već na plakatu koji je zalepljen ispred prodavnice...
Srk...
Naime...Mesna zajednica organizuje večeras doček Nove godine na našem centralnom trgu...program bogat, nema šta...a doći će
U "Supermarketu" je izbacivac/prodavac karata rekao da smo dosli na pravo mesto, jer veceras je José James tu, i otvoreni su do 4 ujutro, i on je jazz senzacija... - tako veliki covek a uzbudjen kao devojcica. Zakljucili smo moj friend i ja da mu u toj kombinaciji treba verovati.
Autor: Rodoljub Šabić
Nedavno su novinarska udruženja Srbije, zajedno i UNS i NUNS, protestovala zbog toga što nisu usvojeni njihovi predlozi za Nacionalnu strategiju za borbu protiv korupcije koji se odnose na javnost podataka o glavnim finansijerima i oglašivačima u medijima.
Prilično je „zanimljivo“ da protest novinarskih udruženja nije naišao na širu podršku novinara odnosno medija. Naprotiv, medijski publicitet bio je vrlo, vrlo skroman.
„Zanimljivo“ ili indikativno, kako god hoćete, mislim da je protest bio vredan veće pažnje. On u svakom slučaju, pored ostalog, podseća na jedan veoma važan fenomen. Na „snažno“ prisustvo državnih organa ili funkcionera koji njima rukovode u našim medijima. Što samo po sebi naravno nije problem, čak je i logično kad pažnju medija privlače svojim aktivnostima. Ali što sigurno može da bude problem kada za tu pažnju plaćaju.