Kada eliminišeš nemoguće, sve što preostane, ma kako neverovatno bilo, mora biti istina – (Šerlok Holms – The sign of four)
Detektor za neutrine SuperKamiokande u Japanu
Ove godine je Nobelova nagrada iz fizike dodeljena Takaaki Kajiti i Arturu B. McDonaldu “za otkriće neutrino oscilacija, koje je pokazalo da neutrini imaju masu”.
Imam radost i zadovoljstvo da ovaj prostor ustupim blogeru alselone. Uživajte preko svih granica.
Ljudski mozak je super kompjuter fantastičnih mogućnosti. Iako je veoma teško proceniti i sve procene su veoma sumnjive, trenutno preovladava mišljenje da ljudski mozak ima moć obrade podataka u rangu 1000 današnjih procesora zahvaljujuci ogromnoj paralelizaciji proračuna i zahvaljujući velikoj moći generalizacije. Takođe, procenjuje se da je memorijska moć mozga u rangu 1000 današnjih hard diskova zahvaljujući
Umela sam često da kažem kako u ovoj zemlji Dembeliji, čim izađem iz stana, doživim neku idiotariju od strane državnih organa i organčića.
Kako sam samo bila u krivu.
Ispostavlja se da, u stvari, uopšte i ne moram da izađem iz stana da bih doživela neku idiotariju od strane državnih organa i organčića.
Idiotarije stižu i poštom.
Na primer, današnji račun Infostana.
Dobro, de. Će platim.
Nego, uz računčić, stiglo i obaveštenje.
Fraza 'Neko bi trebalo da učini nešto' nije, sama po sebi, od pomoći. Ljudi koji je koriste nikada ne dodaju 'a taj neko sam ja'.
Teri Pračet
Rappelle-toi Barbara Il pleuvait sans cesse sur Brest ce jour-la...početni su stihovi famozne Preverove pesme Barbara. Nastavlja Žak kako je Epanouie ravie ruisselante... je t'ai croisee rue de Siam ali je to ovde i sada nevažno, štono bi rekli, irelevantno. Meni je krucijalna činjenica da je tog dana u Brestu kiša lila ceo dan, pljuštala kao iz notornoposlovičnog kabla! Svojevremeno sam objavio
U Jajincima je krajem prošle nedelje održana komemoracija u znak sećanja na 80.000 ljudi koji su ubijeni tokom nacističke okupacije. Bila je to turobna prilika, ali se uklopila u generalno prošlonedeljno raspoloženje Beograđana, koji su u velikom broju izrazili svoje protivljenje zbog tragične smrti Brisa Tatona i tako odbacili ekstremizam i ksenofobiju. Nacistički logori smrti su ekstremni primer kuda vas netolerancija može odvesti. Kaže se da je sve što je potrebno da zlo trijumfuje jeste da dobri ljudi ne preduzmu ništa. Zbog toga je bilo veoma bitno da hiljade ljudi javno odbace ekstremizam.
U dvoristu moje osnovne skole, na velikom odmoru, ali i pre i posle nastave, pocetkom osamdesetih su se pevale obrade tadasnjih hitova velike jugoslovenske rok scene. Dacu dva primera, a bilo ih je jos nekoliko...
Maljciki - VIS Idoli
"Plamene zore,
bude me iz sna.
Otvaram oci,
vidim Siptara..."
Motori - Divlje Jagode
"Nose bele kapice,
o pojasu kantice...
...
Siptari, Siptari,
Siptariiiiii..."
I posle se, kao, cudimo kako i zasto smo izgubili Kosovo...
Kada jesen izgubi trku sama sa sobom i očešlja drveće na ćelavo, tako da od njega ostanu samo crni prsti, platan u našim prozorima počne da se ljuška u levo. Sa istočnim vetrom koji na njega natrčava s desne strane, stiže i miris za koji još nisu pronađene reči kojim bi se opisao. Hladnjikav, mrvu rezak, svež, ali mirniji od mraza koji već počinje da škrgutanjem ugrožava plombe svojih zuba. Njemu se pridruži miris ugljenog dima iz starih zgrada. Planine koje rube horizont pogleda počnu da se gube u sivim maglama. Tada je skoro izvesno da će vetar sasvim posebnog mirisa sa sobom doneti sneg. Najverovatnije noću. Jer sneg voli tišinu. Pred njim će tanušan led liznuti ulice, a zvezdano lišće inja će procvetati svuda gde mraz bude uspeo da napipa topli vazduh.
Naravno to sve u slučaju da se ne poremeti sled godišnjedopskih događaja. Što je ove godine slučaj. Ne samo platan iz prozora, već i njegove manje komšije drvenog karaktera su još uvek čupavo zeleneli lišćem kada se odnekud stvorio severac. Ne da je duvao, nego je usput i kašljao pakosno starački. Trava se uzaludno zgrozila. Prve mrazeve je dočekala jarkom zelenom bojom, tako živom kao da je proleće tek svanulo. Sve u svemu, izgledala je kao bolesnik koji pred smrt živne i zarumeni se lažnom nadom.
Kao i većina stanovnika naše regije, koja polako ali sporo putuje ka evroatlantskimintegracijamaamin, tako sam i ja na samoinicijativnoj terapiji odvikavanja od terorija zavere, sa posebnim aspektom na iste u svetskim razmerama. Shodno tome sam ukebala sebe kako otvorenih usta, svaku ponoć, pratim tristadvadesetosmo repriziranje Dosijea X, sumnjičavo gvireći pod kauč i pokušavajući sutradan da provalim ima li kasirka u lokalnom dragstoru dvojnu grbicu na vratu ili ne. Usput se, sa dvesta grama tanko narezanog i reš svežim novinama, brzinski neočekivano okrenem u nadi da ću je zateći prilikom vanzemaljskog zalivanja očiju katranskim crnilom.
Pa...kako vam se čini?
Danas, 07.06.2013. godine, s početkom u 13 časova, na terenu koji nosi ime po francuskom teniseru, novinaru i nekadašnjem predsedniku teniske federacije Filipu Šatrijeu, igra se jedan od najvažnijih mečeva u teniskoj 2013. godini, a možda čak i jedan od najvažnijih sportskih mečeva uopšte ove godine. Jedan od onih mečeva koji su ponajmanje značajni zbog toga što pobednik ide u finale drugog gren slema sezone, a mnogo više zbog toga ko su učesnici i šta će današnja pobeda značiti svakome od njih.
S jedne strane imamo Novaka Đokovića, prvog igrača na ATP listi, kome jedino Roland Garros fali u kolekciji gren slemova, a s druge strane Rafaela Nadala, apsolutnog kralja šljake poslednjih nekoliko godina, koji se posle duže pauze zbog povrede vratio na terene. Iako će pobednik, ko god to bio, morati da u nedelju odigra još jedan meč da bi osvojio titulu na RG, čini se da niko ne uzima za ozbiljno šanse druge dvojice finalista, Davida Ferera i Žoa-Vilfreda Conge, da osvoje titulu, već se upravo meč između Novaka i Rafe smatra za finale pre finala.
do ovog teksta došlo je uslijed nesmotrenog prčkanja po arhivi iz studentskih dana...
Negdje između naslovnice albuma Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band
Gost autor Tsunade
Postoji jedan momenat u životu kada čovek shvati da ne mora da ide kod mame na ručak.
Počinjući ovaj tekst četvrti put utvrdio sam da je (bar kad su moje literarne moći u pitanju) nešto patetike neizbežan sastojak. Olakšavajuće je okolnost da vas neću daviti.