Onomad kod blogokoleginice constrictorie na poslednjem blogu o Svratištu obećala sam sebi da ću da bih predupredila svoju zaboravnost, (tzv. mamnezija) svakog 30. u mesecu kad Stefanu pada mesecdan da pošaljem nekoliko porukica na 1019.. da pomognemo Svratištu bar malo. Pa eto.. danas je trideseti, Stefan je veeeeliki dečko, napunio je 9 meseci, a ja nešto mislim da nije loše da i vas , blogodrugare, podsetim na Svratište. Nije što mislim da
Zorana je naša reprezentativka u sreljaštvu, svetski prvak, sportista godine u Srbiji, ... Dakle kvalifikovano lice da brani boje Srbije na olimpijskim igrama u Londonu. Ovo će biti prvi od nekoliko intervjua sa našim olimpijcima koje planiram da imam na stranicama ovog bloga.
Zorana je rođena 1986. godine, studira ukrajinski jezik, uči engleski i ruski, vesele je naravi i ima izuzetan takmilčarski duh.
1. Obično se devojčice igraju lutkama a dečaci sa pištoljima... Otkud tvoja ljubav ka oružju?
Igrala sam se i ja lutkama kada sam bila mala ali, kada sam malo porasla, ispratila sam svoju sestru koja se pet godina duže bavi ovim sportom, pa sam tako i ja počela. 2000. godine nam je preminuo otac i bavljenje sportom mi je postao doslovno beg od svega. Tu sam upoznala dosta novih ljudi, stekla nove drugare i svidelo mi se. Tako sam počela da dolazim češće na treninge, a nakon prve medalje na evropskom Prvenstvu, znala sam da je to moj poziv. Tada je sve dobilo na ozbiljnosti.
ILI NAPOLJE IZ ŠKOLE SA HAJDUK STANKOM, SVETIM SAVOM, NARODNIM PESMAMA I MILOLJUBOM U NARODNOJ NOŠNJI
Bio sam u Srebrenici -- upoznao divne ljude, i Bošnjake i Srbe, spavao u jezivom hotelu, bez grejanja i vode, ali mi je ostala u divnom sećanju. I sve to posle zlih vremena koja su Srebrenicu zadesila.
Ubeđen sam da bi većina ljudi iz Srebrenice na tekst koji će uslediti odreagovala sa zaprepašćenjem.
eBird CITIZEN SCIENCE EKSPERIMENT
Dve nedelje su prošle od početka popisa gnezda gačaca u Beogradu – dokle smo stigli? Do sada je devet brojača dostavilo 52 eBird izveštaja. Prikupljene su još uvek nepotpune, ali indikativne informacije o broju zauzetih gnezda, te broju i rasporedu gnezdilišnih kolonija.
U povodu filmskog hita "OPENHAJMER", o događajima koji su prethodili projektu "Menhetn".
Primetio sam da je u poslednje vreme nešto manje političkih blogova, te je red da ja napišem jedan. Čak i ovi koji se pojavljuju se nekako ne bave suštinskim pitanjima. Jedno od tih suštinskih pitanja jeste šta Srbija hoće, kojim putem da ide. Da li hoće da postane deo EU, deo neke rusko-evroazijske grupe ili možda nesvrstana? Da li njen položaj (od geografskog do ekonomskog) čini njene želje realnim? Ako gledamo sastav Skupštine, čini se da Srbija želi da postane deo EU. Istini za volju, većina tu EU doživljava kao neki mitski pojam, kako će sve da postane bajno i krasno kad jednog dana uđemo u tu EU, bez potrebe da mi išta promenimo, kako kod samih sebe, tako i u načinu na koji funkcioniše društvo. Jedan od razloga zašto je opozicija slaba jeste u tome što im je Vučić maznuo takav pojam EU, te sad oni ne znaju kako da diferenciraju svoju politiku od njegove.
U poslednjih nekoliko godina na međunarodnoj sceni dolazi do promena u glavnim ekonomskim i trgovinskim šablonima. Ove promene mogu za Balkan i Srbiju predstavljati – ničim izazvanu – istinsku razvojnu šansu, to jest mogućnost da se sa margine pomerimo bliže središtu međunarodnih trgovačkih, tehnoloških i finansijskih tokova.
Jedno malo mesto pored Beograda i jedna super fensi fabrika. Četrdesetak radnika i menadžment od svega par ljudi. Velike plate i fenomenlna organizacija posla su nametnule radnu etiku kakava postoji samo u Japanu. Svi srećni, svi zadovoljni. Vlasnik, intelektualac, povratak iz inostranstva kao student patentirao neki vrlo bitan deo u izradi pojačala, sada je partner vrlo poznate kompanije koja proizvodi audio tehniku. Fabrika "namunjena" što kažu Novobeograđani naseljeni po ča-ča-ča mestima u okolini Beograda (Ovča-Borča-Krnjača). Najsavremenija oprema za proizvodnju smeštena u pametnoj zgradi koja koristi toplotu zemlje i solarnu energiju za klimatizaciju i proizvodnju struje. Sve na dugme, sve na senzor, ... Ma namunjeno do bola. Gastarbajter povratnik, radost ministarstva za dijasporu, perfekcionista u svim segmentima, čak je i taolete sredio po svetskim standardima, kao u najskupljim hotelima. Graniti, italijanska keramika, bidei, fotoćelije u česmama, guz papir na elektro motor, LCD displeji sa national geographics iznad pisoara, ... sve kupljeno u "Akvabutiku".
Ima tome 2,5 godine. Želeli smo da ukažemo na jedan lokalni problem Beograđana sa leve obale Dunava (naselja kao što su Borča, Padinska Skela, Kotež, Krnjača, Sebeš, Jabučki Rit, Kovilovo, Ovča i dr) i pokrenuli smo peticiju za izgradnju pešačkog mosta na Zrenjaninskom putu. Puni entuzijazma dobili smo podršku i Rešivoja, aktivirali prvo građane, zatim i medije, a na kraju apelovali na vlast. Od Opštine, preko Grada, do Direkcije za puteve. U junu ove godine na Ekapiji je objavljena vest:
Sekretarijat za saobraćaj finansirao je izradu glavnih projekta za izgradnju pešačkih pasarela na teritoriji Beograda.
Planirano je da pasarele budu izgrađene na lokacijama: Avalski put - selo Rakovica, Ibarski put - kod motela "Šarić", Lazarevac kod Očage i Zrenjaninski put - raskrsnica Ovča-Borča.
Pre nekoliko dana bio sam u Subotici. Dobio sam poziv da se kao svedok pojavim na suđenju u vezi policijske torture koju sam istraživao 2006. godine. Tortura nije razlog pisanja bloga, pa neću o tome.
Razlog je serija neprijatnosti koje sam kao svedok u jednom sudskom postupku doživeo. Mislio sam da je uloga svedoka da pomogne sudu u pronalaženju istine, tako dragocene i potrebne. Mislio sam i da država ceni one koji žele da joj pomognu u tome. Ispostavilo se da nisam bio u pravu. Iznova i iznova se pojavljuju nove situacije u kojima uvek naivno verujem da je moguće pronaći
gost autor - martin_krpan
Oportunitetni trošak je alternativni trošak ili drugim riječima neiskorištena mogućnost za profit. Nerazumijevanje oportunitetnog troška u Srbiji je veliki problem. U tome se ogleda ljenost, sporost, neznanje postkomunističke Srbije. Problet O- troška je u tome veći što on ne pogađa samo jednu stranu - subjekt, već pogađa sve društvene faktore.
Menjao sam komp ... zezao se sa linuxom ponovo pa se kacim sa starog kompa na blog, (mora ponovo da se ukuca user name i password) i kada sam trebao da unesem informacije iskace mi ova poruka
Poslednjih godina pred starim hotelom Brela, na zelenoj klupi, kao sastavni deo horizonta, sedeo je Stipan. Širokih leđa koja su zaklanjala Brač u maglici vrućine, visok kao otkinuta stena sa Biokova, Stipan je mučaljivo provodio dane, uveče se pretvarajući u zastrašujuće veliku senku.
Stipan je nekada bio mornar, ali je ostao bez posla u do tada uspešnoj društvenoj firmi za lovljenje riba i njihovu sinhronizaciju sa povrćem u šoku. Zbog toga je Stipan tražio prilike za ubacivanja na ribarice sa parangalima, prihvativši usput i posao sezonskog čuvara povremenih stanovnika pomenutog starog hotela.
A u predvečerje, dok se sunce davilo tamo negde kod Splita, Stipanu su stizala tri razloga za prihvaćeni posao, od koga ga je prosto bilo sramota. Razlozi su bili jedan drugom do uveta, a najviši mu je bio do pupka. Svi su bili ženskog roda i za posetu ćaći na radnoj klupi, očešljani na repiće. Tri ćerčice su se penjale po Stipanu, sedele mu na ramenima, cičale i optrčavale krugovima klupu, sve dok po njih nije došla majka, velika taman za Stipanov dlan i odvela ih na spavanje, u gornje selo. Stipan je svlačio osmeh, ponovo sedao na klupu, a iz njegovih leđa je sevao prezir prema dešavanjima koja je dužio opisom svog radnog mesta - održavanje reda u ruiniranom hotelu, na najlepšem mestu u Brelima, povodom sezone naseljenom budućim ugostiteljskim radnicima.