Autor: Rodoljub Šabić
Nedavno je Evropski Sud za ljudska prava iz Strazbura utvrdio da je Srbija presudama za klevetu i uvredu protiv novinara Željka Bodrožića i Vladislava Vujina povredila pravo na slobodu izražavanja zajamčeno članom 10. Evropske Konvencije o ljudskim pravima. Bilo bi dobro kad bi ovo upozorenje shvatili ozbiljno ali, na žalost, sva je prilika da nećemo, da bi ovakvih presuda moglo biti još, čak verovatno sve više i više. Jer, na žalost, javni život nam je pun primera koji potvrđuju koliki je, kad su u pitanju ne samo sloboda izražavanja,
Srećan vam Dan Žena drage sestre, komšinice, devojke, starice, zaove, majke, supruge (iako je ova reč oduvek zvučala kao da ima više od dve noge), šurnjaje, babe, tetke, sestre po metli, verenice, strine, ujne, ćerke, prijateljice, kume i sve ostale pripadnice ženske veroispovesti. Nema praznika kome se ne prebacuje otrcanost, potrošaštvo (bože, što ova reč čudno zvuči, prava li je?), naizglednost i sve ostalo čemu mašta da dovoljno prostora. Doduše, često i sa punim pravom, jer na ovaj dan cvećari ruke trljaju, a mnoge žene jedino tada dobiju malo reda radi pažnje. I upravo zbog toga što brojne pripadnice našeg roda još uvek žive u minulim vekovima, zato što se tretiraju kao niža bića svedena na upotrebnu vrednost, ovaj praznik još uvek treba obeležavati. A sad, kako će ko da ga slavi, to je već lično pitanje. Tek, još uvek nisu stigla vremena za žene dovoljno dobra da se 8. Mart spakuje u plakar, i prilikom prvog generalnog čišćenja odnese u prašnjavi podrum istorije. I pun krša koji bi neko već jednom mogao da sredi.
Zbog toga, mislim zbog 8. Marta, a ne podruma i spremanja, sam ja spremna da uvek doprinesem, shodno skromnim snagama mojim, proslavi dotičnog dana. U okviru kulturno-umetničke ponude i razonode. Zbog toga ću danas u danas u knjižari Delfi, u SKC-u (kad se samo setim kako sam u tu kulturnu instituciju svojevremeno i kroz prozore ulazila), imati promociju novim pričama dopunjenog reizdanja moje knjige »Od reči do reči« i ili naravno, maštovitom potkumu zahvaljujući, »Kako sam postala gusarska carica, stah i trepet Južnih mora«. Dotični događaj će početi u 13h po srednjeevropskom vremenu, u knjižari Delfi, gde će do tada biti održano nagradododeljenije najmaštovitijim autorima osmomartovskih čestitki do 300 karaktera. Pod uslovom da imaju nesvakidašnji karakter. Verovatno i poveću količinu prideva.
Jedna od najneispričanijih priča sa Bliskog istoka je priča o 4,5 miliona ljudi koji su zbog okupacije Iraka i sektaštkog nasilja koje je usledilo bili primorani da napuste svoje domove. Dva i po miliona unutar Iraka i dva miliona u susednim zemljama, najviše u Jordanu i Siriji.
PRVI DEO: IDILA
Ovako kaže brošura o ovom idiličnom ostrvu:
„MOLAT - otok u Zadarskom arhipelagu, jugoistočno od otoka Ista, od kojeg ga dijeli tjesnac Zapuntel; 22,7 km2. U reljefu se ističu dva uzdužna vapnenačka bila (najviši vrh Knižak 142 m), odvojena Zapuntelsko-brguljskom udolinom (Zapuntelsko polje); Brguljski zaljev je u stvari njen jugoistočni potopljeni dio. Manja poprečna udolina (Molatsko polje) pruža se jugoistočnim dijelom otoka. Otok je pretežno pod mladom šumom i grmljem. Njegova uglavnom niska sjeveroistočna obala razvedena je brojnim uvalama
Gde su i šta vam rade deca u ovom trenutku? Da li vaše dete svoje slobodno vreme provodi samo u sobi, više sati dnevno ispred računara? Kakve sadržaje prati po netu? Poznajete li drugove vašeg deteta? Koje su teme i problemi koje muče vaše dete? Razgovarate li sa svojom decom? Da li je vaše dete sklono samopovređivanju, promenama raspoloženja, depresiji, bežanju od kuće?
Već mesecima se spominju neki stranački botovi i internet timovi stranaka, pre svega SNS i niko ne krije da oni zaista postoje. Istraživanje Radija 021 je pokazalo da političke stranke u Srbiji koriste softver za menjanje i umnožavanje IP adresa, čime zatrpavaju informativne portale komentarima i obesmišljavaju diskusiju na njima.
Ali, sve ima svoje granice, jer kada u nečemu preterate ono postaje vidljivo, ogoljeno i providno. Tako je i sa botovima i došlo se do tog nivoa da kada vidimo odnos plusića i minusića u komentarima koji je protivan zdravom razumu, prvo što uradimo pomislimo "Evo opet botovi manipulišu"... Na temama kao što su lažni doktorati i Zakon o radu to je bilo tako providno. Botovi su ušli u javni diskurs, znamo za njihovo postojanje i sada, svaki put kada vidimo odnos plus/minus koji nam je sumnjim, pomislićemo na botove, pa makar oni nemali udela u tome.
Ono što hoću da kažem jeste da su stranački botovi postali kontraproduktivni i napravili su više štete no koristi strankama za koje rade, jer mi građani smo možda sisali vesla, ali toliko baš i nismo!
Predizbornu kampanju januarskih izbora za predsednika Republike Srbije obeležille su mržnja i fizički napadi na aktiviste i aktivistkinje političkih partija, čak i pokušaji ubistva.
Nedostatak elementarne kulture i tolerancije, čak i one, najmanje „da se pokažemo fini“ u Srbiji, očigledno ne može da zaživi.
Pored toga, većina kandidata, pa i Tadić i Nikolić koji su ušli u drugi krug, o rešavanju problema nasilja i diskriminacije govore u frazama. Ovakva retorika i prazna obećanja, ne samo da ne stvaraju prostor za „nadu u bolje sutra“, već direktno omalovažavaju rad i angažman aktivista/kinja za mir i ljudska prava. Osobe koje su tokom ratova rasplamsavale različte vrste mržnje ili bile deo sličnih sistema, danas nas pozivaju na mir i nenasilje. Kako da im verujemo?
Ovakvim licemernim nastupima ne samo da je izneverana slika demokratije, već su poniženi svi ljudi koji su se tokom poslednjih dvedeset godina i više neprestano zalagali da ova zemlja postane dobro mesto za sve.
Queeria – Centar za promociju kulture nenasilja i ravnopravnosti kaže NE i poziva vas da 3. februara izađete i glasate za svoju ljubav.
„Učinilo se sve što je trebalo biti učinjeno, ponovile su se drevne riječi, djela i utvare, odjekivale su trube, pjevali su se hvalospjevi o Kristu i Djevici Mariji, potom hvalospjevi o princu Lazaru i kletve za izdajnika Kraljevića, i ponovo hvalospjevi o o drugim prinčevima, vojvodama, grofovima i kralju Tvrtku, te kletve za one koji su si utvarali da su veći junaci od njih. Na kraju, vidjevši da to nije pomoglo sjetili su se klicati svjetoj Srbiji, preslavnoj Vlaškoj, Bosni koja smrt ne poznaje, Albaniji koju je orao rodio, i tako redom ali, kako se činilo, bilo je kasno za sve."
Ismail Kadare
Žena i ja smo do pre neki dan bili na letovanju u Kemeru, gradiću nedaleko od Antalije. Gradić je od malog ribarskog naselja prerastao u lep i veliki turistički centar. Hoteli su smešteni uglavnom uz obalu ali ih ima i po gradu. Naš hotel je od svih koje smo videli imao najbolju lokaciju, sa terase na kojoj smo pili, uglavnom kapućino, niz nekoliko stepenika, silazili smo na plažu, sve u svemu ni deset metara. Ja sam po svom ustaljenom običaju ulazio u vodu čim se osušim od prethodnog ulaska. Plivao sam profesionalni kraul i olimpijsko prsno a onda bih se okrenuo na leđa i vozio
15-20. juli 2013.
Okolo-naokolo
Oko Tajlanda sam kružila mesecima, još od januara, otkako sam se sa laoške strane spustila niz Mekong, te prirodne granice ove dve zemlje koju sam potom pratila. Tokom četvoromesečnog boravka u Kambodži, u jednom navaratu prešla sam u Tajland autobusom i stigla do Bangkoka, gde sma ostala tri dana, da bih se potom vratila avionom u Pnom Pen. Pred kraj mog boravka u Kambodži, desetak dana provela sam vozeći severnom granicom ove zemlje, opet s pogledom na Tajland.
Uoči obeležavanja godišnjica stradanja ljudi u nacističkim logorima upadam u posebnu mešavinu emocija koju ne umem da objasnim jednostavnim rečima. Jedan deo mojih gena doseže do Slavonije, do mesta u kojima su tokom Drugog svetskog rata pokrštavali pravoslavne stanovnike, a onda ih za svaki slučaj i poslali u zatočeništvo. One starije u logore smrti, a mlađe u radne logore u inostranstvo. Celo detinjstvo mi je obojeno sećanjima na imena i fotografije
put
put u firencu pomalo podseca na film sema pekinpoa "konvoj". ko je u filmu sem ali mekgro video jos nešto moze da pretpostavi kako je voziti autoputevima kroz italiju. kamion do kamiona*. desna traka prakticno ne postoji tj neupotrebljiva. mozete se samo povremeno uvuci u nju dok vas pretice neko ko vozi brze od 160 km/h (prosecna brzina ostatka autoputa). na autoputevima je jedna od najređih stvari za videti auto pumpa. a ako nadjete pumpu, toalet je najverovatnije u metalnom kontejneru iza. restoran zaboravite. ali zato nikako ne zaboravite espreso.