Eh, povijest. Ne samo da se ponavlja, nego se ponovi cijelih hiljadu godina kasnije, da te poput bumeranga opizdi u potiljak.
Piše: Boris Dežulović
Polako. Ni naslov ni tekst koji sledi nisu moji. Radi se o prevodu eseja prof. Hamida Dabašija, napisanog davne 2006. Ko je prof Dabaši? Iranski Amerikanac, intelektualni istoričar, kulturni kritičar i književni teoretičar, koji predaje iranistiku (ako se to tako zove – Iranian studies) i komparativnu književnost na univerzitetu Kolumbija u Njujorku. Autor je devetnaest knjiga koje pokrivaju teme od iranske i palestinske kinematografije preko istorije do islama (Dabaši je inače je stekao dve doktorske titule na univerzitetu Pensilvanije – sociologija kulture i islamske nauke). No, sve to možete naći na Wikipediji i/ili njegovom sajtu, ako vas zanima.
Juče uveče je odigrana istorijska fudbalska utakmica u Bursi, Turska – Jermenija 2:0. Ova revanš utakmica kvalifikacija za svetsko prvenstvo u Južnoj Africi nije imala nikakav, apsolutno nikakav, sportski značaj, s obzirom da su se obe reprezentacije pre ovog meča oprostile od učešća na istom. Međutim, ipak je istorijska, a ovaj tekst baš kao i onaj napisan povodom prvog susreta ovih reprezentacija, pre nešto više od godinu dana, nije tekst o fusbalu.
Danas u 18 časova počinje žreb za Svetsko prvenstvo u fudbalu u Južnoj Africi 2010.
Učesnici su podeljeni u 4 šešira sa po 8 reprezentacija.
U prvom šeširu su nosioci grupa, dakle najjače reprezentacije + domaćin koji će biti nosilac* u A grupi:
Južna Afrika, Brazil, Španija, Italija, Nemačka, Argentina, Engleska, Holandija
U ostala tri šešira reprezentacije su podeljene prema geografskom principu.
Drugi šešir: Australija, Japan, Južna Koreja, Severna Koreja, Honduras, Meksiko, SAD i Novi Zeland
Treći šešir: Alžir, Kamerun, Obala Slonovače, Gana, Nigerija, Čile, Paragvaj i Urugvaj
Četvrti šešir: Danska, Francuska, Grčka, Portugal, Srbija, Slovačka, Slovenija i Švajcarska
Država je nakon silnih prepucavanja oko dozvoljenog i nedozvoljenog, utvrđenog i neutvrđenog nivoa aflatoksina u mleku konačno pronašla rešenje. Rešenje koje je elegantno, jednostavno, ukusno, pasterizovano... Kakvo rešenje, takva i ... Pardon, kakva država, takvo i rešenje.
Dakle, ono što je do juče bilo nezakonito, naprasno je postalo zakonito. Odnosno, postalo je "dozvoljiv procenat aflatoksina".
ođendan je bio, i prošao. Taj dan, dan kad sam se rodila, je značajan manje više zato što mu oni koji ga se sete daju taj značaj. Značajan za okupljanje porodice i prijatelja. Rođendane ne slavim odavno, ali na kraju uvek ispadne da slavim, onako, iz nevezanog. Svi nazovu telefonom ili svrate, onda ja kažem - pa sedite, daj da popijemo po jednu, probaj ovu tortu nisam je do sada pravila, itd. I... na kraju uvek ispadne dobar provod.
A ja sam tog jutra bila slobodna, mislim, od bilo kakvog posla, i nekako setna. Uranila sam, i počela dan pijući kafu na terasi, svodeći konte, prebrojavajući silne godine i događaje. A toga ima!
Tadiza, odnosno TAkozvanog Direktno IZabranog, su, kažu, neki tamo Šarićevi drugari vređali preko nekakvih novina, sve u šiframa. Evo uvrediše ga sad i preko Fejsbuka, malo manje šifrovano. Na primer, pominje se mečka, nimalo zakukuljeno.
Tadiz ne zna kome se toliko zamerio, pa će pitati SAD za pomoć da vidi ko mu to nije prijatelj na Fejsbuku. Oko onih Šarićevih drugara je valjda već pitao Crnu Goru.
Noć me je stigla u ......Srbiji, moj Preradoviću! Da me je noć stigla, ni po jada, nego mrkli mrak, tmuša, prstpredokomnevidiš, crnilo da crnje ne može biti (a može!), ponor pakla domaće proizvodnje, koji ne samo da preti nego dela i rabotuje.... I da je jedna noć! Ili dan. Preživelo bi se, preduralo. Ali ovo sestro, brate, rode, traje i ne vidi i ne nazire mu se kraj!
Šta nije uredu sa mojim detetom?
Počela sam da se pitam negde oko njegovog drugog rođendana.Ne znam kada se to tačno desilo i jedno vreme sam stalno razmišljala (i to sa osećajem krivice), da li sam mogla da primetim ranije.
( ili o uticaju dugmića na našu sudbinu )
Naravno da bi najradije pobegla od njih povlačeći se u najudaljeniji kutak sebe i praveći se da ne postoji barem do narednog praskozorja.
No, budući da život najčešće ne dopušta tako ekstravagantne izlaze, naučila je da ih prebrodi sićušnim trikovima koje je godinama pohranjivala među listove starog školskog herbarijuma što je sve manje mirisao na trave, a sve više na napabirčena iskustva plaćena sopstvenim greškama.
gost autor: Jah Tooth
Lenin Baru Vásquez Felipe, 3rd place winner of the Intl. Reggae Poster Contest, 2013.
integralna verzija naslova ovog teksta (koji kao i većina mojih tekstova ne ulazi u detalje ko je šta, kada, zašto i sa kim radio, što ih ponekad čini nedovoljno jasnim onima koji nisu "upućeni u problematiku", mada ja mislim da je za upućivanje u ovu kosovsku problematiku čoveku potrebno bar dva do pet - šest života jer tu bog sveti ne zna ko šta kada radi, a šta priča, a šta misli, a tek šta planira) ... i da ne dužim - naslov ovog teksta je Ne treba pisati o integraciji Srba u kosovsko društvo - Srbi to vole da rade tajno Jedan Francuz kaže da bi Srbi sada trebalo da vode računa o jugu Srbije i da se bore za Republiku Srpsku, a da je tužno, ali da na Kosovo više ne treba trošiti snagu. Pre neki dan pročitala sam jednu kratku vest. Britanski nedeljnik Ekonomist smatra, a agencija Beta prenosi, da bi se Republika Srbija našla u velikoj neprilici ako bi se kojim slučajem dogodilo ono što niko ne očekuje, to jest ako bi Međunarodni sud pravde doneo presudu protiv presedana koji su načinile kosovske vlasti samoproglasivši nezavisnost, iliti presudu u korist Srbije kojoj je tom prilikom oduzet deo teritorije. |