Interesantna tema, mnogo veća od cirkusa i cirkusanata.
Ja nisam dovoljno informisan i očekivao sam da ću izneti svoj pogled kasnije, kako ga steknem. Ali nema razloga da sada ne iznesem "osećaj", ionako većina uglavnom to i radi, a pogled kada mu bude vreme. A povod, kao i obično, slučajan, bio nam sinoć na žurci jedan poš, obrazovani Englez, Free priložio Pildžera na Fejsu, Silver stavila pametan komentar negde na blogu i zaboravio gde, javio se jedan general, pa jedan vojak nižeg ranga u ime svojih vojaka, pa jedan značajan Nemac, pa berza tikće ...
Vidim vec dva dana niko da cestita, nije se red, malo li je na ovu skupocu kad ti radnici preuzimaju fabrike, naturalizovani gradjani kupuju ostrva, a drzava Ti postane pridruzeni clan EU.
No, manimo salu, jako mi je drago i Drugovi Crnogorci, cestitam vam ovo, kao i Prvi Maj.
REG-CRNA GORA-EU
Crna Gora od danas pridruzzeni cclan Evropske unije
PODGORICA, 1. maja 2010. (Beta) - Crna Gora od danas ima status
pridruzzenog
U centru Novog Sada od juče postoji “Prolaz Srđana Aleksića», koji je dobio ime po mladiću iz Trebinja ubijenog u rodnom gradu zato što je branio komšiju i prijatelja Alena Glavovića, Muslimana iz Trebinja
Srđan Aleksić je imao 26 godina kada je ubijen. Bio je juniorski rekorder u plivanju i bavio se amaterskim pozorištem
Srđana Aleksića, vojnika Vojske Republike Srpske ubili su pripadnici te iste vojske pošto im se suprotstavio kada su na ulici htjeli da ubiju njegovog poznanika, Bošnjaka iz Trebinja. Dana 21. januara 1993. godine grupa pripadnika Vojske Republike Srpske je legitimisala osobe na trebinjskoj pijaci. Nakon što su ustanovili da je jedna od legitimisanih osoba Alen Glavović, Bošnjak, počeli su ga maltretirati i tući. Tada je Srđan priskočio u pomoć Glavoviću, a četvorica vojnika su, umjesto Glavovića, kundacima pušaka pretukli Srđana. Od zadobijenih batina Srđan je pao u komu, i preminuo je 27. januara 1993. godine.
Srđanov otac Rade tada je napisao čitulju u kojoj je naveo:
"Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost."
Negde u sitne večernje sate bambi je nestao sa programa za opuštanje, na kom je nikao napaljeni tetreb i, vukući krila po dnu ekrana, ripio na kokošku svoje vrste. Bakica skrhane ruke je sramežljivo spustila pogled, dobivši ten boje sveže lave. Njen prvi komšija, uprkos bolu u krvavoj nozi, raširio je oči u formu slavske tacne i, otvorenih usta, pažljivo pratio tetrebovu tehniku gaženja. Princeza se pubertetlijski zakikotala kao
Za vakata austro-ugarskog u Tuzlu je poslat proglas kojim se zabranjuje držanje koza i naređuje da se sve koze pobiju, jer se smatralo da uništavaju šume. U Mosniku, jednom od tuzlanskih naselja, jedan Tuzlak se usprotivio propisima i sačuvao jednu kozu. Neki stranac koji je u to doba posjetio Tuzlu i vidio kako ljudi tajno čuvaju, hrane i muzu jednu kozu izmisli i danas poznati stih: „Cijela Tuzla jednu kozu muzla".
Va istinu srećan... Ili tako nekako. Znam da ima neki odgovor. No to je manje bitno.
Ne smatram da se u to vreme živelo mnogo bolje, niti sam nešto osetio Brozovu diktaturu, koji se uzgred budi rečeno zvao samo Tito. Ali sam siguran, da će srednje i starije generacije zastati barem na trenutak, pri pomisli na dan mladosti. Ako ništa drugo, nismo išli u školu tog dana, a da ne spominjem fenomenalne sletove i "live" uručivanje štafete. Od tada je i ostao termin "zadihani omladinac".
Dakle nek je sa sreću, što kažemo mi Nišlije.
Nikada nisam bio u Nišu ali ovih dana intenzivno razmisljam da to uskoro ucinim. Zakljucio sam nedavno da je dobro reagovati pisanjem na stvari koje ti se u zivotu simptomaticno ponavljaju. Rezultat toga je bio blog koji sam nedavno napisao i koji je bio posvecen fenomenu uspesnosti dece vojnih lica.
Ovoga puta blog posvecujem gradu Nišu i ljudima koji tamo zive. Šarajuci po sajber prostorima cesto sam nailazio na nišlije koji su pricali o muzici, politici i ostalim meni interesantnim stvarima i nekako sam uvek zastajao na tim mestima. Imalo je šta da se cuje. Bez pretencioznosti i veoma konkretno ovi ljudi nekako uvek "pogadjaju metu" i to cine bez imalo straha.