Narod u Srbiji nema kontrolu nad sopstvenim životom. Nepravedni sistem u kojem bogati pojedinci imaju sve poluge vlasti u svojim rukama, stavlja malog čoveka u robovski položaj. On nema nikakva prava ni imovinu, zakoni se donose na njegovu štetu, lični i porodični život mu je potpuno razoren jer nema sredstava koja će mu omogućiti nešto više od golog opstanka. Vladajuće strukture su potpuno odvojene od građana koji je biraju na izborima. One ne štite interes svojih birača već krupni kapital i organizovani kriminal koji upravljaju Srbijom. Državni budžet se puni
U Houstonu,na radost malisana,te zalost vozaca, je 4 decembra pao snjeg. Leprsave Pahulje su prava rijetkost u gradu cija se klima naziva sutropskom. U zadnjih pet godina snjeg je posjetio ovaj grad tri puta. Prije toga nije ga bilo decenijama . Protivnici teorije globalnog zagrijivanja bi ovu neobicno cestu pojavu snjeznih pahulja nad palmama meksickog zaliva sveli pod efekat globalnog zahladjivanja.
Pahulje I palme nisu najveci contrast najveceg grada najvece savezne americke drzave Texas (ako ne racunamo Aljasku).
Ako je New York prva asocijacija
Vraćam se juče kući. Na Zelenom vencu naroda k'o na Gazimestanu daleko bilo.. Raspoloženje veselo. Autobusa nema. Gladna sam. Studenti blokirali Brankov most.. studenti ispred Vlade.. Kod kuće me čeka malo dete. Nema autobusa ni u perspektivi. Burek iz roze pekare za 3N će biti gomila kora i prohlađene masti.
Od uvek sam pričao da ću ja svojoj rođenoj deci da budem deda. Dede uvek imaju vremena za svoje unuke dok očevi nemaju. Očevi uvek puno rade i često nisu ni kod kuće, a i kad dođu treba im odmor i vreme da pročitaju novine, odgledaju TV dnevnik, obave par važnih telefonskih razgovora... A deca ćute, da ne smetaju tati. Ćute i rastu. I vrlo brzo i skoro neprimetno porastu i prestanu da budu deca.
Moja situacija u majamskom kapitalizmu je bila još drastičnija. Nisam imao vremena ni za novine i dnevnik. Stalno sam protrčavao kroz kuću, jureći s posla na posao, povremeno viđajući decu. A oni ćute i rastu. Nisam uspevao da imam vremena da se poigramo ili barem da se "službeno" nađem u izradi domaćeg na engleskom. I tako iz dana u dan, iz godine u godinu.
Foto: Milan Obradović
Veslam vodama beogradskim već dve decenije (npr, ovde, ovde i ovde) i od tih prvih dana sam sanjao da dobiju neko priznanje, kao potvrdu ekološkog značaja, pa i zaštitu. Vrste koje su bile ugrožene i kojima sam posvećivao posebnu pažnju uključivale su orla belorepana, malog vranca, kao i gaka i malu belu čaplju, koje su se tih godina gnezdile na Ušću.
Hodajuci na zapad duz Danforth avenije oko pola sest popodne zatekla me je jedna misao: ne znam da sam u Torontu ikada presla jedan most, svojim nogama, peske. Bila sam ne malo iznenadjena tim otkricem, jer most kojim se avenija zavrsava nije daleko odatle
Evo već treći dan prolazim pored Sajma. A na Sajmu, Sajam. Knjiga, čega drugog.. Autobusi se ciklično pune i prazne na toj stanici. Gužva. Nervira me sve to. I ovako kasnim na posao. Baš me nervira. Dok ja ne odem na Sajam. Onda onaj svet napolju, svet prepunih autobusa, saobraćajnog zastoja, tmurnog vremena, taj svet više ne postoji. Postoje samo hale, pune ljudi, hale tople, zagušljive, sa decom koja se vrzmaju među nogama (ko još vodi decu na Sajam?), hale pune knjiga.. Novih, starih, viđenih, željenih, nepoznatih, smešnih, važnih..
Moj saputnik ISAIJA, koga vam spomenuh pre nekoliko nedelja, nekako je uspeo da se otme i sada vas, dragi moji, ceka u zasedi, izmedju dve korice mog novog romana. Uzivajte, ali se ponekad i osvrnite. Svuda taj stigne...
(...) - Ах, да, родбина! - узвикно је говорник на сахранама Исаија Ускоковић, ударивши десном
AleXandar Lambros
Od pominjanja u jednom tapu-defteru smederevskog sandžaka iz 1565., u kome se Kragujevac pominje pod imenom Karagovindža, proteklo je, evo, ravno 444 godine. Treba biti pošten i reći da istorija nije mazila ovu zemlju i njene stanovnike, pa tako ni grad koji je ponikao u njenom brdovitom središtu, a kome je zapalo da joj bude prestonica u ona herojska vremena otimanja iz ugušiteljskog osmanlijskog stiska i bacanja u naručje Evropi.Ali treba biti i samokritičan i priznati da nit se otesmo nit se bacismo, te da nam neblagonaklona istorija zaista ne može biti večiti alibi za sve naše promašaje. Ono o čemu želim da napišem koji redak ne odnosi se ni na šta krupno i značajno u onom istorijskom smislu. I složiću se s vama da ovaj grad ima i preča posla i većih problema. Verujem, međutim, da je simptomatično i ilustrativno za ovdašnji mentalitet koji karakteriše upadljivo nezanimanje, ako ne i prezir, prema pitanjima estetske prirode. O čemu se radi? Kragujevac ni posle 444 godine još uvek nema a, kako stvari stoje, neće ga ni imati, onaj urbani duh i izgrađen vizuelni identitet kakav biste očekivali ne samo od jedne evropske varoši pristojne veličine, već i jedne bivše prestonice s bogatom istorijom. Ukratko, ako ćemo da sudimo po koricama, još uvek je Karagovindža.