Svako je, nekako na kraju, skup svojih izbora. Svi ih pravimo, ali se i pravimo da se uz njih uvek može živeti. Jer, postoje neke odluke i izbori sa kojima se ne može živeti. Gledala sam u petak uveče "Sophie's Choice". Plakala ko kiša. Kakav strahovit izbor, kakva nemoguća životna situacija! Birati koje od tvoje dvoje dece treba da preživi (uh, i kakva Meril Strip!)... Sofija je zaista umrla onog dana kada je bila dovedena u situaciju da napravi takav izbor. Živela je još godinama, ali pokazalo se da je život izgubio svoj osnovni smisao onog trena kada ju je doveo pred tako strašnu odluku. Jer je u želji da spase makar jednu od svoje dve najdraže stvari, na kraju sve izgubila. Sebe je izgubila. Ta ju je odluka zauvek držala kao taoca.
Nakon tog filma, teško mi je palo da igram večeras "Švabicu", poslednju u ovoj sezoni. Jer to jeste priča o izboru i ljubavi. I naravno, politici. Igrali smo već mnogo puta, publika voli a mi uživamo. Izbor mog lika (Klara) svodi se na to da ne sme razočarati oca odlaskom za jednog običnog Rusa ("Ja sam svetska žena. Šta bi otac rekao? Školovao me da završim u nekom ruskom blatu!?") A volela ga je, ludo. Ali na stranu izbor mog lika. Večeras
- Еее, птицо, сад ми се јављаш, кад ти требам, а?
- Па, да, на брзину само, хајде.
- Е, не може, је л' ти уопште знаш кад си последњи пут био код мене?
- Немам појма, Гого, па зар је важно?
- Наравно да је важно. Памтиш ли ти ишта о нама? Кад си први пут био са мном?
- Јоој, немој сад и ти те годишњице, не знам, дај не зезај, пет минута је све што ми треба.
- Не знаш, а? А зашто ми никада ниси оставио број мобилног телефона?
- Па нисам хтео да ме зовеш. Тај број ми је за жену и децу само.
Branko,
volim te najviše na svetu. Ti si ljubav moja i život moj. Ti si moja sreća, zlato, buba i radost moja. Ja ne bih mogla da živim bez tebe. Ti si srce moje.
Ti si mene usrećio.
Volim te,
Jelica
I, šta sad? Misliš da ja ne umem tako?
Naravno da umem. Možda i bolje od tebe.
koje još nije završeno, samo se pravi...
Lela je imala srce veće, toplije i mekše od njene najveće i najlepše pufnaste krofne.
Danas sam je se opet setila, dok sam popodne na terasi grickala klot bruskete, i zalivala svaki zalogaj popodnevnim nescafe-om s malo mlekca, da podmažem izgrebano grlo. Prolećna dijeta me baca u očaj, alimoraaam...
Gledala sam u to čudo i grozotu od prepečenog hlebnog testa, i sanjala o onom drugom testu za krofne, mmmmm...onom pufnastom, mekom, punom vazduha s većim i manjim rupicama, koje je tako majstorski pravila moja Lela.
Svakom od nas dođe, osvane i zatekne te nespremnog, a kao da bi i pomogle neke pripreme.
Neko se izbori, brzo, bez problema, neko malo nosi na leđima, a kod nekoga ne završava.
Navučeš oklop ,masku na lice da neko ne prepozna. I guraš dalje, nekako...
I setišš se trenutaka nekih ,sada tako važnih, a nekada smešnih , ne toliko značajnih, da bi ostali upamćeni.
Neku zimu, hladnu, neku kafanu, malu ali toplu, sa starim kafedžijom