Sve kažu nema tu ništa dok Nemac to ne napravi. Možda jeste tako ali kad je u pitanju suvo meso, čvarci, rakija, ma nemaju ne samo Nemci nego ni ostali tu šta da traže. Naše je najbolje. Deset nas radimo zajedno u maloj grupi a samo jedan Nemac. Naslušali se svega i svačega ali niko od njih ništa naše nije probao. Pao je dogovor čim se dođe iz Srbije da se donese kontigent na degustaciju a posle možemo da otvaramo radnju i da primamo narudžbine.
Jutros je prepodobna beogradska javnost dobila priliku nauživati se gledajući komad "kontroverzna spisateljica, BS, u'vaćena kako kupuje drogu". Do primopredaje došlo je u novembru, BS se na sudu našla 7 februara a beogradske novine su na vest o njenom posrnuću reagovale tek danas. Ne bih sada ulazila u teorije zavere, pa pisala o izborima (ne znam da li je BS imala nameru da se kandiduje za predsednika Srbije ili bar ministra policije) i ne bih pisala o izvorima tih novina koje su prve počele (zašto izvori kasne sa dostavljanjem ovakve - za državu mnogo bitne - informacije?)
Jedna od stvari, koja je ostavila poseban utisak na mene u filmu o legendarnom Radivoju Koraću (svaka preporuka i večno pitanje - kako se toga niko ranije nije setio?) je priča o slavlju nakon plasmana u finale Olimpijskih Igara u Meksiku 1968. godine, kada Vladimir Cvetković govori o tome kako se najnoviji hit Bitlsa „Hey Jude" slušao čitavu noć, a da su reprezentativci toliko glasno pevali da pola olimpijskog sela nije moglo da spava.
Kako to dobro (čak i naivno) zvuči iz današnje perspektive. Dobra stara vremena. Sada se čovek prosto uplaši od bilo kakvog uspeha i opštenarodnog veselja.
Sve dok moj otac u 84. godini nije odlučio da se oženi, baš i nisam nešto razmišljala zašto se sve ljudi odlučuju na bračnu zajednicu. Valjda sam podrazumevala ono, voliš nekog toliko, da ne možeš bez njega. Dakle, emocije i teška privlačnost. Pa tek ako stvar krene naopako, onda se uključuje racio, odnosno razumna objašnjavanja sebi i okolini, zašto je bračna zajednica pukla i više ne valja.
Možda ne treba zanemariti ni onaj kliše, da ako u razloge emotivne prirode petljaš i racionalne, zdravorazumske, onda je to kalkulisanje. A jedan od ključnih ljubavnih stereotipa kaže da kalkulisanje nije u redu. To što posle mogu da izleću žabe i kokodili, nema veze. Kalkulacija ima negativnu konotaciju, pa bog. Čak i onaj ko je radi, gleda to da obavi u tišini introspekcije, a ako se zezne i lane, gleda da kalkulisanje zabašuri, jer stereotip kaže da ko kalkuliše ne voli dovoljno, da u ljubavi nema mesta računu.
Milan Nikolić
Histerija je počela već tokom vikenda. Danas dostiže vrhunac. Da li je o posledica površnosti ili sujete, mada njih dve obično zajedno kreću u pljačku – ne znam. Ljudi, jednostavno računaju na to da ih savršeno poznajete i da, samim tim, savršeno znate šta im treba.
Šta misle...
Šta bi želeli da kažu...
Kako se osećaju...
Kako bi trebalo da “deluju” na druge...
Molim, obratite pažnju kako isprobava, pa na jednoj nozi, pa na dve...:)
Februarsko je veče '74. Dok krišom ispod oka bacam pogled na sat čekajući 7 i 15 i početak majstorice u Frankfurtu gde će se Špancima dogoditi Katalinski, cedim poslednje atome strpljenja da ostanem miran dok stari Mađar štekće makazicama oko mojih ušiju. Pogodba je „šiške za utakmicu" i tu dileme nema. Da je uslov bio „nularica"- pristao bih.
Nas Britance prati glas da o vremenu volimo da pričamo detaljno i u svakoj situaciji. Medjutim, siguran sam da bilo koji razgovor koji se odvija u Srbiji ovih dana sa pravom ima vremenske prilike kao jednu od centralnih tema. Svedoci smo dramatičnih slika iz zavejanih gradova i opština, i borbe gradjana i komunalnih službi da se stanje normalizuje.
Uprkos lošim vremenskim uslovima i vanrednoj situaciji, odlučili smo da ne menjamo neke ranije fiksirane poslovne planove. U nedelji u kojoj je Nj.K.V. kraljica Elizabeta II obeležila svoj Dijamantski jubilej (60 godina od dolaska na tron) simbolično smo pokrenuli i proslavu našeg važnog 'lokalnog' jubileja - 175 godina od uspostavljanja diplomatskih odnosa izmedju Velike Britanije i Srbije.
Vaspitavani smo opštim moralnim načelima:
Kada smo mi bili mali, roditelji, profesori, komšije, prijatelji i kumovi bili su osobe vredne poštovanja i ugleda. Što su bili bliži ili stariji, utoliko su takva naša osećanja bila jača. Bilo je nevaspitano suprotstavljati se starijima, učiteljima ili nadređenima.
OSEĆALI SMO ISKRENO POŠTOVANJE.
Imali smo poverenja u starije, jer su bili roditelji, majke, ili rodbina sve dece.
Danas smo tužni zbog svega onoga što smo izgubili, zbog onoga što će plašiti naše unuke jednog dana.