Kad bismo se ponovo rodili,
da li bismo ponovo živeli?
V.Despotov.
U sredu, 18. marta, s početkom u 12 sati, u Zavodu za kulturu Vojvodine u Novom Sadu održaće se 3. netradicionalni stručni skup „Tradicija avangarde - Vujica Rešin Tucić & Vojislav Despotov", posvećen novom čitanju i tumačenju dela dvojice značajnih predstavnika vojvođanske neoavangardne književnosti.
O Vujici Rešinu Tuciću i Vojislavu Despotovu govore: Svetislav Basara, Gojko Božović, Nenad Milošević, Novi Nebojša Milenković, Bojan Savić Ostojić i Slobodan Tišma.
Ovde nema kraja inventivnosti koja je po svoj prilici genetska osobina narodna te proradi u odsudnom trenutku ... Tako se setiše, nadošlo im, uvideše da ovde u lokalu nema šanse da se nađe iko ko ume da rešava stvari.
Novotarci u Srbskoj Crkvi, što iz neznanja, što po tajnim namerama, ubeđuju vernike svim silama da svešteničke molitve na Liturgiji treba čitati glasno, da ih narod čuje, jer,tobož, ako ih ne čuje, on ne učestvuje u Liturgiji na pravi način
Šetaju Tagore i Ajnštajn tamo gore po rajskom ugođaju, pogledaju dole na planetu i vide šta se tamo svašta nešto događa i konstatuju: - jbte, džabe smo krečili ... !
U uspešnim društvima pobednici na izborima reforme sprovode u prve dve godine vladavine i time udaraju temelje za naredne dve u kojima implmentuju, ispravljaju, doteruju, postižu rezultate, kako bi spremni dočekali naredne izbore i ponovo osvojili vlast. Kod nas obratno. Kod nas je potrebno tri godine da zasednemo. A kada nastupaju reforme? Izgleda kada osetimo da ćemo izgubiti naredne izbore za sigurno, pa onda krenemo da pravimo krmače za one koji će osvojiti vlast. Izgleda da upravo u tim krmačama i leži društveni interes.
Гледам ономад у Финској, иде аутобус, на станици инвалид, стаје аутобус, излази возач, помаже инвалиду, и наставља даље. Следећа станица: наилази на бициклисту, стаје аутобус – излази возач, убацује бицикл, улази бициклиста – и замислите, нико се не нервира, сем мене, као да се ништа догодило није.
hmda, izgleda da se zapalilo na kraju kod nas, kao što sam predosećao i najavljivao u prethodnim tekstovima. sukob koji izranja duboko iz siromašne palestinske ulice se rasprostreo svuda po muslimanskim četvrtima istočnog jerusalima. ovaj sukob su meni žitelji istočnog jerusalima odavno najavljivali, otpočetka arapskog proleća.
sukobi traju već nekoliko meseci, i novinari su ovde to nazvali tihom intifadom. teško je nekoga posebno okriviti za situaciju. moje skromno mišljenje je da uzroci sukoba počivaju u ozbiljnoj nespremnosti obe strane da žive jedan uz drugoga, već u nastojanju da budu jedan protiv drugoga. ovo nije, ipak, ni prvi niti poslednji put da Jer-ušalaim (Ir Šalom, u značenju, grad mira koji je kroz celokupnu svoju povest bio sve samo ne grad mira, osim ako se izuzme duhovna ravan u kojoj grad poseduje zaista misteriozne momente mirnoće) počiva na rubu plamena.
[Буди против, само буди човек]
На 11. Европском фудбалском првенству те године, четвртфинална утакмица са Холандијом је почела изненађујуће добро. Организација игре и отпор који су наши пружали, и поред психолошке предности противника, били су чврсти. Чак, запањујуће добро, штавише саврешно, организовани. Чекало се да се види да ли ће наш тим успети да оствари неку шансу и дочекало се. Тај први, савршени период игре је крунисан врло добром акцијом у 15. минуту, када је Милошевић наместио зицер, а Мијатовић промашио. Од тог момента се игра Југославије распала, Холанђани су после само девет минута стигли до првог гола и до краја утакмице дали још пет. Сећам се коментаторових речи да је сав узрок пада игре у том једном промашају. А мени је та утакцима деловала као да је тим одлучио да ће игра или бити савршена или никаква, па је, на прву акцију која је срушила савршенство, одустао. Иако неизнађујућ, пораз је, својом драстичношћу, био срамотан.
Ne čudi što je domaća javnost bila razočarana time što je Madonna odmah nakon nastupa odletela nazad za Budimpeštu. Njeni snimci s ulica (poput onih iz Sankt Peterburga, Atine i Jerusalima) gradova u kojima gostuje, s pravom se računaju u dodatni PR po istoj ceni.
A šlag na tortu je susret s nekim iz redova domaće političke elite. I dok mi je zaista krivo što sajber univerzumom ne možemo da mašemo ni jednim snimkom Madonne koja s kalemegdanskog platoa, ispod Pobednika, posmatra Ušće, stvarno ne mogu, kao ni koncert u Islamabadu, da zamislim s kim bi se od domaćih političara to mogla da odluči da sastane. Ako već činjenica da Robert de Niro sedi u loži Đokovićevih na US Openu ima neku težinu, kako li bi tek odjeknuo njen susret s nekim od srpskih političara? Slutim da bi imao težinu argumenta u prilog protiv nezavisnosti Kosova.