Kod početaka, čestih ili manje čestih, osećaj u stomaku zavisi od puno faktora (a zavisi i od stomaka), ali nema početka koji je lak. To ume da obeshrabri i najhrabrije, ili najumerenije jednako, i sa godinama i nakupljenim počecima iza sebe (na leđima), svako će oklevati pred još jednim. Ljudski je. Ljudi uglavnom ne prepoznaju kontinuitet.
Odmah da se razumemo, ovde neće biti reč o onom tvom Novaku, na kojeg, da, ti misliš, nego o novaku, nekom drugom. Zaboravi.
Ponekad, složićeš se, postavljaju nam glupa pitanja, na koja uspevamo da odgovorimo jedino tako što ćemo odgovoriti jednako glupo, možda i još gluplje, nebuloznije. Onaj koji nam postavlja takva pitanja, gledajući sa naučne strane, hoću reći, obično je....... zalutao sam. Izgubio sam osnovnu misao kojom sam hteo da ti, verovatno nešto sasvim nevažno, kažem, jer da je bilo od neke veće važnosti, ovo se sigurno ne
U Novom Sadu u samo tri poslednja dana dogodilo se sledeće:
- policajac „privatno" zaposlen kao obezbeđenje u jednom lokalu ubio je drugog policajca, takođe „privatno" zaposlenog na poslovima obezbeđenja u istom tom lokalu
- u kontejneru pronađena je mrtvorođena beba uvijena u najlon kesu
- šesnaestogodišnji dečak verbalno je napadnut a potom i pretučen u gradskom prevozu samo zato što je mađarske nacionalnosti
- u najužem gradskom jezgru srušila se zgrada koja se nalazi pod zaštitom države i umalo pobila prolaznike
Ovdašnji „mediji" ove događaje po običaju iskoristili su da brže-bolje pod odrednicama „skandalozno, strašno, užasno, i tsl." pokušaju da povećaju vlastitie tiraže. Opozicija je, očekivano, optužila vlast kao krivu/odgovornu za sve navedeno. Vlast, s druge strane, konstatovala da je neposredan uzrok navednog upravo u dojučerašnjoj neodgovornoj vladavini današnje opozicije... i tome slično... i tako dalje... i tako u beskraj...
Dan jedanaesti, 16. oktobar
*
Sa poslednjeg konaka na Anapurna kružnoj ruti svi kreću veoma rano, već oko četiri ujutru. Do prevoja Thorung La ima oko pet sati pešačenja i onda slede tri sata spusta do prvog sela na suprotnoj strani planine.
Trpezarija gostionice u Thorung Pediju, gde sam odsela, puni se planinarima koji su spremni da krenu samo dok doručkuju. Ja sam sve to već obavila u mojoj sobi samo čekam na mog nosača Kimala da mi da znak pa da pođemo. Ali vreme prolazi, planinari odlaze, a mi čekamo na Kimalove prve klijente. Ispostavlja se da je se sa njima dogovorio za sat i po kasnije.
Ni na nebu ni na zemlji je, verujem, omiljena i prirodna destinacija sve dece. Jednako je verovatno da većina bivše dece pamti trenutke i kataklizme koje su ih spuštale koji sprat niže, pa još niže, da ih u jednom trenutku zemlja zgrabi pod svoje, prikuje ih svojim magnetizmom tvrde realnosti, i kao neprikosnovena sila u ovom delu Svemira uvlači sve dublje u svoje tvrdo naručje, iako to nije provereno - da zemlja ima ikakve veze sa time.
VREMENA DIVLJAJU
Možda shvatim zašto
možda samo napravim retorički kompromis
jer dosta mi je nasilja
dosta mi je tiranije
jebeš strane
hoću do Zane
hoću do Tirane
Možda je sve ovo jedna velika konfuzija
iluzija, kontuzija
vremena divljaju
tirani su birani
hoću u velikom broju
da odemo u Kroju
na vrh kule da pobodemo zavesu
Nazvala ja mamu pre neko veče i tako, zapitkujem je koješta o prošlim vremenima i ljudima, a nju ta moja pitanja, uglavnom, nerviraju. Kaže: "Šta će ti to? Nećeš, valjda, o tome da pišeš?" Lažem je da neću, nego eto da nam razgovor što duže traje. I padne mi na pamet da je pitam kako su se pomirili ćale i Vito. Prve komšije, bre, živeli k'o jedna kuća, a zavadili se, samo krv što nije legla!
Sećam se kad su se posvađali da je bilo grozno i da smo ih jedva razdvojili da se ne poubijaju. Sećam se i razloga, Vitova snaja dobila neko ljubavno pismo, a on osumnjičio
Bio jednom jedan čovek koga bogovi voleli nisu - počinje poema Amy Lowell, A Tale of Starvation, na koju naiđem jutros tražeći sebičnu dozu sebičnog zadovoljstva za raspoloženje
"...Teokratija ?????...!!!!!
U kakvoj mi to zemlji živimo?
Malo sam se umorio od dnevno-politickih objasnjavanja (ali ne skroz, bice jos) tako da je ovaj blog relativno logican. Takodje, lista muzickih junaka i junakinja o kojima treba ostaviti po neku crticu ni priblizno nije stiklirana u potpunosti, pa je i to razlog da se pojavi ovo novo pisanije na tu temu...
Grupa mladica koja se pojavljuje malo vise poznata sirim narodnim masama tamo negde '91/92 godine nije, na prvi pogled, ostavila neki veliki legat. Bili su preteca britpop pokretu, ali su se negde u toj Blur/Oasis guzvi malo bili izgubili, i srecom na njih su malo manje obracali paznju tako da su uspeli da urade ono sto su, pretpostavljam, hteli, a ne ono na sta su ih mediji primoravali.