Videla sam ga neposredno pred smrt. Bio mi je ujka, bila sam dete, or so. Zaista sa 12 godina ja vise nisam bila dete ako sam to uopste nekad i bila. Ja se toga ne secam. A majka mi je uvek govorila. Mina, ti nikad nisi bia dete. Uvek si mislila da znas sta je pravedno a sta nije. Jadna moja pokojna mama. To je upravo ona, njen opis, njena licnost revolucionarke koja definise zrelost. Ko zna kakva sam ja bila kao dete. U svakom slucaju nije mi dozvoljeno bilo da budem dete jos manje devojcica.
E pa taj moj ujak je zaista umro sa osmehom na licu.Ne secam se tacno od cega. Znam da su kruzile razne price o njemu a jedna je bila da se nije oporavio od kad su mu komunisti posle drugog svetskg rata oduzeli pusku a ona je bio lovac. Porodicne price su kule paznje i mrznje i pre svega potrebe za spomenikom necemu cega vise nema, a pitanje je sta je uopste i bilo. Ja ih ne slusam, te porodicne price, mada sam dugo ne samo slusala vec i verovala .
Prestala sam da ih slusam kad sam primetila da ti dobri momci iz porodcnih prica, oni koji prezivaljavaju materijalno i moralno, uopste nisu neki fini ljudi. S tacke gledista deteta, pa zatim i odrasle al ipak mladje osobe u familiji, zakljucla sam da bez tih pobednika zivot bi bio sasvim drugaciji i mirniji.A s ovim kojih nema, zavijenim u opanjkanu misteriju, ko zna kako bi se sve to razvijalo. Mislim ta prosirena porodica, ako nekom uopste i treba. Meni ne posebno. Ja sam oduvek vise polagala na prijatelje nego na krvna srodstva.
Elem, kad sam pre neki dan cula da je umro Dule, moj brat od onog ujke koga sam videla kao finog coveka na samrti, potresla sam se bas dosta. Coveka ne znam preterano dobro al ga znam dugo. I po mojoj skromnoj proceni spada u te dobre rodjake koji nece stici da ispricaju svoju pricu. Kao da sam ga ikad i pitala! Vidjala sam ga na sahranama redovno a na poslednjoj, mom ocu, dosao je bolestan i rekao je recenicu koju sam zapamtila jer je zaista bila kljuc za mog oca: mnogo je voleo da zivi, sta ces...
Drugim recima, zaista je ziveo do poslednjeg daha bezobzira na sve bolesti muke ponizenja kroz koja je prolazio a i druge navodio . Ta recenica me potseca na reci sina Suzan Sontag, Dejvida kad opisuje smrt svoje majke koja je prihvatila neku krajnje sumnjivo terapiju protiv leukemije koja omogucava prezivljavanje ali ne i kvalitet zivota. Rekla je, ne interesuje me kvalitet zivota, tvrdi on.
Naravno na sahanama se jede pije razgovara pregovara razgleda i predvidja: ko je sledeci. Ja na sahrane i vencanja ne idem. Objektivno zato sto sam cesto daleko, subjektivno zato sto ne poznajem taj jezik kao igracica, vec samo kao pacenica. Potresem se za svaku smrt i bivsu i buducu i porodicnu i iz obliznje kapele. Moja durgarica, slicna meni, otisla je na sharanu oca svoje drugarice, usla u kapelu, rukovala se sa rodbinom isplakala i tada shvatila da je pogresila kapelu. Onda je kupila opet cvece i ponovila ritual u pravoj. Meni se cini da ja uvek tako delam, cak i onda kad iz prva ubodem sahranu. Ko zna zbog cega sve placemo i patimo kad nam da povod neka dobra dusa i privoli nas na sopstenu sahranu.
Tesko je reci da bolji umiru al evo, ja rekoh sada povodom Duletove smrti. Ne pamtim ga ni u jednoj porodicnoj intrigi ili ujudurmi. Pamtim ga po nekoliko recenica i osmeha i onome kontinuitetu koji je zapravo pravi gubitak za svakog clana porodice: odlaze svedoci nase mladosti, naseg sazrevanja, nasih sitnih recenica i sitnih koraka: anonimne besmrtnosti. Ta samoca je kao neki ogrtac koji se vremenom plete: na kraju kad te sasvim zavije u topli zaborav, kucnuce i tvoj cas.