Opet ja o nacinu na koji razgovaramo, zato sto mislim da je vazan i mnogo problematican. Prosli put je bilo na temu profesionalne komunikacije izmedju lekara i pacijenta http://blog.b92.net/text/7951/Kultura%20komunikacije%3A%20pacijenti%20protiv%20doktora%200%3A0/ a ovog puta ce biti opstije.
Ako mi dozvolite generalizaciju, moje misljenje je da su u kulturi komunikacije Englezi nenadmasni. Neki bi to nazvali licemerjem, prikrivanjem sustine lepim recima i sl., ali to je ono sto omogucava kvalitetnu razmenu ideja i misljenja sa neistomisljenicima, tzv. debatu.
Na engleskim skupovima najvise uzivam u debatama. One su kao neka vrsta pozorista u struci. Obicno se dva suprotstavljena pogleda na problem dodele za prezentaciju ljudima koji ih nuzno ne zastupaju, zatim se oni potrude da nadju dokaze u prilog pogledu koji im je dodeljen. Glasanje za i protiv se obavlja na pocetku i na kraju debate. Osim uvida u stav publike na temu i argumenata koji su dostupni, debata kao usputnu tekovinu donosi i priznanje govorniku na njegovim sposobnostima.
Osim par talentovanih izuzetaka, uglavnom na privatnom planu, i, mozda jednog na profesionalnom, nikad nisam takvo nesto dozivela u Srbiji. Ljudi, bilo da su ucesnici rasprave ili posmatraci, vise vole eksplicitne "dekapitacije" sagovornika kao demonstraciju superiornosti. Osim dramskog efekta koji ovakav nacin sukobljavanja ima, sa konstruktivnog aspekta, on je potpuno nistavan. Evo i zasto.
Kada se nekom u razgovoru direktno konfrontirate, to dovodi do instiktvne odbrambene reakcije i on onda postane zaokupljen samozastitom ili kontranapadom. Covek tad tesko da moze da se dovoljno distancira da bi mogao da cuje vase argumente.
Mislite o tome...