Gost autor: Uros zvani Nomad-bike
Nekoliko čitalaca predložilo je da napišem nešto o izboru odgovarajućeg bicikla i njegovom održavanju, ali kako sam ja usred priprema za početak putovanja a i nisam baš najkompetetnija za sve tehničke i ostale detalje, zamolila sam mog druga Uroša, kod koga i servisiram moju makinu, da o tome prozbori par reči (i odgovori na pitanja ako ih bude).
Tip bicikla
Pre nego što se upustite u kupovinu novog bicikla po sistemu: joj kaki je lep, moram ga posedovati inmidetli, treba da se zapitate nekoliko stvari:
– Za šta mi treba bicikl?
– Koliko ću ga voziti?
– Gde ću ga voziti?
Ukoliko ćete bicikl voziti pretežno po gradu (kao 95% vlasnika dvotočkaša koji ih koriste za ovaj vid vožnje), vaš izbor treba da bude siti ili treking bicikl (city, trekking), ili pak, u poslednje vreme ponovo aktuelni, kontraš. Svi ovi bicikli imaju velike točkove (takozvane 28-ice ili 28 inča) i ravan volan, a broj brzina varira u zavisnosti od proizvođača i modela. Nekad imaju tvrdu višljušku, ali su mnogo zastupljeniji modeli sa prednjim suspenzijama, dok su zadnje veoma retke na ovom tipu bicikala.
Ako nameravate da se otisnete van asfaltnih staza, po makadamskim, zemljanim i kojekakvim livadsko-travnatim putevima, punu udobnost imaćete samo vozeći brdski bicikl, poznatiji kao monti bajk (maunti bikes). Ovi bicikli imaju manje točkove od onih prvih (takozvane 26-ice ili 26 inča), gume su im znatno šire, sa manjim ili većim kramponima, a volan im je takođe ravan. Mogu biti sa tvrdom vilom ili sa prednjim suspenzijama, ponekad i sa zadnjim.
Treću grupu čine takozvani brzinci, u biciklističkom žargonu poznatiji kao specijalke. Ovi bicikli namenjeni su za treninge i sportsku vožnju, mada ih voze i mnogi rekreativci. Oni takođe imaju veliki točak kao bicikli iz prve grupe (28 inča), ali veoma uske gume, dok im je volan povijen, prilagođen aerodinamičnom položaju tela prilikom vožnje. Nikad nemaju suspenzije, jer se prave tako da budu što lakši.
Posebnu grupu čine modeli namenjeni za akrobacije, daunhil bicikli (downhill), BMX i razne varijante bicikala za terensku vožnu (dirty bikes). Oni su toliko različiti po izgledu, da im je teško naći zajednički imenitelj. Uslovno, svi imaju male točkove (26 ili 24 inča), ravan volan i prednje suspenzije kao obavezne.
Veličina ramaKada odaberete tip bicikla, druga stvar o kojoj treba povesti računa je veličina rama. Jer, ako je ram neodgovarajućih dimenzija i geometrije, vožnja može da vam se od uživanja pretvori u pravi pakao od bolova u krstima, zglobovima ruku, kolenima.
Za rekreativnu vožnju uzimaju se obično dve mere: visina i dužina rama, za koje je najbolje da budu identične. (Za profesionalne bicikliste ram se određuje na osnovu čak 52 mere tela!) Veličina se iskazuje ili u centimetrima, ili u inčima, ili slovnim oznakama, kao na priloženim sličicama:
Ipak, bicikl se uvek mora probati i, ukoliko je moguće, provozati krug-dva, jer mnogo toga zavisi i od geometrije rama, pa će vam ram jednog proizvođača možda biti prevelik ili premali, a ram nekog drugog, iste veličine, može vam savršeno odgovarati.
Opšte pravilo je i da je bolje uzeti za broj manji ram, jer se podešavanjem lule volana i udaljenosti i visine sedišta mogu nadoknaditi 2-3 cm manjka, dok se preveliki ram nikako ne može skratiti.
Prateća oprema i garderobaUkoliko ste u mogućnosti, bilo bi poželjno da nabavite i par delova najneophodnije opreme koja vam vožnju može učiniti još udobnijom.
U svoj bicikl možete uložiti skoro isto koliko i u auto, ali ono na šta zaista treba obratiti pažnju su sedište, gripovi – plastificirane ili sunđeraste navlake na volanu za ruke, i rogovi – koji omogućavaju da tokom vožnje menjate položaj ruku i nagib tela.
Kad je reč o garderobi, trebaju vam biciklističke gaće. One imaju uložak, koji je na ženskim modelima širi nego na muškim, a koji će vam omogućiti da se i nakon nekoliko desetina ili čak stotinu pređenih kilometara osećate udobno na sedištu. Ipak, jedno staro biciklističko pravilo kaže: kad guza prestane da vas boli nakon vožnje, tada ste stekli kondiciju.
Takođe, nužni deo garderobe su rukavice sa gelom ili kožnim ojačanjem na dlanovima koje će sprečiti da vam se ruke znoje i tako skliznu sa volana (najveći broj padova dešava se zato što ruke nisu držale volan čvrsto kao kleštima), a ukoliko ipak padnete, sprečiće dranje kože na dlanovima, koja najčešće strada, i to vrlo bolno.
BezbednostNamerno ostavljeno za kraj, a zapravo je prvo o čemu treba povesti računa. Iako našim zakonom o saobraćaju nije propisana kao obavezni deo opreme, kaciga vam glavu čuva. Shvatite to bukvalno. Nemojte misliti da vam se, ako vozite sporo, ništa ne može desiti i da vam ona nije neophodna – to je apsolutno pogrešno i netačno. I pri vrlo malim brzinama, od svega 12-13 km/h česti su padovi koji se završavaju potresom mozga, razbijenom glavom, posekotinama na glavi. Postoji i jedan paradoks: teže su povrede pri vrlo malim brzinama nego pri prosečno većim, jer je u prvom slučaju telo opušteno, dok se u drugom telo mahinalno grči i nesvesno zauzima najbezbedniji položaj dok leti s bicikla (pu-pu, ne daj bože). Dakle, kaciga glavu čuva a leti je čak i hladi, jer vetrić koji stvarate vozeći, prolazi kroz otvore na njoj i proizvodi efekat mini-ventilatora na vašoj glavi.
Druga neophodna bezbednosna mera je da budete dovoljno uočljivi, posebno po sumraku i mraku. Morate imati svetlo pozadi i napred, što jače i bleštavije, to bolje. Preporučljivo je da uveče obučete i fluorescentni prsluk. Sada se mogu nabaviti i fluorescentne trake, koje se obaviju oko zglobova na nogama ili oko miški, a postoje i fluorescentni kaiševi. Sve u svemu, potrudite se da danju budete šareni kao kanarinac, a noću da bleštite kao novogodišnja jelka, pošto naši vozači uopšte ne poštuju bicikliste i bukvalno im rade o glavi.
U brigu o bezbednosti spada i stalna briga o ispravnosti vašeg bicikla, ali o tome će biti reči u posebnom tekstu.