U svom nedavno objavljenom tekstu u listu politika" Sta zeli Amerika na Balkanu, autor, Nikola Jovanovic, daje odgovore na neka ,po Srbiju, znacajna pitanja.
Zasto je Amerika, iako dugogodisnji saveznik Srbije u proslom vijeku, glavni sponzor kosovske nezavisnosti?
Zasto je NATO, odnosno Amerika, bombardovala Srbiju, svog nekadasnjeg saveznika?
Iako Jovanovic, kako sam kaze, ne amnestira od odgovornosti tadasnju "tragicnu generaciju jugoslovenskih politicara", SAD su bombardovale Srbiju kako bi uspostavile ravnotezu izmedju slabih, od SAD zavisnih, balkanskih drzavica.
Da bi se ovakva ravnoteza ostvarila, Trebalo je neutralisati Srbiju, jedinu zemlju sa kapacitetom da postane regionalna sila, tvrdi Nikola Jovanovic.
Ovakav deterministicki pogled /odnosno trazenje razloga za bombardovanje u cinjenici da je Srbija jedina imala kapacitet postati regionalni factor, u totalnoj je kontradikciji sa Jovanovicevom spoznajom o odgovornosti jugoslovenskih politicara tih devedesetih godina.
Ukoliko su ,a po Jovanovicu jesu, SAD bombardovale Srbiju jer je jedina imala kapacitet regionalne sile, ne postoji niti jedna mrvica odgovornosti kod srpskih politicara, prije svih Slobodana Milosevica.
Mogao je na Dedinju biti i Petar Pan Srbija bi , kao jedina potencijalna regionalna sila, bila bombardovana.
Ovakva deterministicka percepcija najlakse se dovodi u pitanje jednim sasvim jednostavnim pitanjem:
Zasto Srbija, kako sam Jovanovic tvrdi, dugogodisnji saveznik SAD, pa i jedina zemlja sa kapacitetom regionalne sile, nije postala Americki saveznik devedesetih godina?
Istini za volju, Jovanovic sasvim ispravno zakljucuje kako su Amerikanci iskoristili/direktno se ukljucili u jugoslovenski sukob kako bi Evropi pokazali da bez obzira sto su sa politicke scene nestali i komunizam i SSSR, bez americkog rukovodstva Evropa ne moze samostalno rjesavati problem u vlastitom ddvoristu.
O tome je uostalom tacno pre deset godina pisao istoricar Thomas McCormick u svom teksstu "Hegemonija Amerike i autonomija Evrope 1989-2003.*"
Klintonova administracija je, kako pise McCormick, iskoristila balkanski sukob I jednim udarcem ubila dve muve.
Prvo, Americi je trebala "pobjeda" poslje debakkla u Somaliji. Drugo, jos vaznije, demonstrirala je Evropi da bez americkog liderstva, nema rjesavvanja kriza,pa ni onih na tlu starog kontinenta.
Dakle i McCormick prije deset godina, kao Jovanovic danas, percepciraju aktivno ucesce SAD u jugoslavenskom sukobu kao svojevrsnu kolateralnu stetu geostrateskog sukoba na relaciji SAD/ Evropa.
Medjutim Jovanovic tvrdi kako americki izbor saveznika u balkanskim sukobima nije ovisio odd politike lokalnih rukovodstava, vec od toga koja je zemlja imala kapacitet postati regionalna sila.
Iako Jovanovic ne daje odgovor kojeg je sam postavio naslovom svog teksta"Sta Amerika zeli na Balkanu, intereesantno je sta ustvari Nikola Jovanovic sugerise Srbiji.
Ko god je pomislio da ce poslje ovakvog rezonovanja ,Nikola Jovanovic Srbiji sugerisati politiku na liniji Vukadinoviceve nove srpske politicked misli,gadno se prevario.
Jovanovic, inace bivsi specijalni savjetnik bivseg ministra spoljnih poslova, sadasnji saradnik predsednika generalne skupstine UN,Srbiji sugerise da se stavi na americku stranu u jos po njemu aktualnom geeostrateskom sukobu na liniji SAD/EU.
Nikola Jovanovic, inace urednik naucnog casopisa izazovi Evropskih integracija, ne zna definiciju evropskih vrednosti pa iz toga zakljucuje da to ustvari niko ne moze da definise.
Sa druge strane, americke vrednosti, pre svih one o slobodi i nezavisnosti, su svima poznate.
Amerika je, kako pise Jovanovic, nastala ,ne samo kao politicki, vec i moralni projekat suprostavljen eevropskim apsolutistickim monarhijama i konzervativnom katolicanstvu. Pretpostavljam da bi zbog svega toga po Jovanovicu slobodna i nezavisna Srbija svog saveznika u sukobu sa apsolutistickom Evropom trebala potraziti u Washingtonu.
Ushicen valjda boravkom u Americi, ili mozda prevrtanjem stolova skupa sa predsednikom sveta po njuorskim kafanama, Jovanovic je otisao i korak ddalje.
Jos jedna americka vrednost koju bi Srbija morala iskoristiti je ,kako pise Jovanovic, americka briga za hriscane.
Zbog ove, samo Jovanovicu znane americke spoljnopoliticke vrednosti,hriscanska Republika Srpska nije valjda dobila samostalnost, dok muslimansko Kosovo jeste.
No, dobro. Cak iako americku brigu za hriscane svedemo na nivo ljudskih/manjinskih prava, to nije kraj Jovanovicevih kontradikcija.
Kako Amerika danas efikasno kontrolise zemlje sa znacajnim muslimanskim stanovnistvom (BiH, Makedoniju, Kosovo I Albaniju), tako pomocu stapa i sargarepe dozira hrvatski/srpski/albanski nacionalizam.
Iako kontrolom Balkana, SAD ustvari kontrolisu Evropu, Jovanovic, bez ikakvog objasnjenja predvidja odlazak Amerikanaca sa Balkana.
Posto polako i sigurno odlaze sa balkana , Amerikanci su spremni prihvatiti realisticna i jednostavna rjesenja.
Upravo u toj cinjeenici , uz pomenute jasne Americke vrednosti, Srbija treba traziti svoj interes ,odnosno nacin dda vaspostavi staro saveznistvo sa SAD.
Tako da je antievropska scena uz dosadasnju neutralnu, prorusku, dobila i svoju proamericku varijantu.
Koliko se god ne slagao sa argumentima proruske/neutralne antievropske politike, ti argumenti nisu ni izbliza toliko povrsni i kontradiktorni kao ova nova ,ovog puta , proamericka varijanta antievropskog kursa.
Ja sam izgleda bio u gadnoj zabludi smatrajuci da vuk Jeremic i svita prevrcu stolove samo po tviteru.
Jedino racionalno objasnjenje za jedan ovakav tekst Nikole Jovanovica lezi u cinjenici da je autor, ili pisao svoje djelo u fazi teskog mamurluka, ili pod stolom njuorske kafane.
Dalibor Torbica