Kao vrljav i lenj konzument medijskih sadržaja te shodno tome (pre)često trupkajući dobrano pozadi za zbivanjima, o velikoj čaršijskoj fertutmi koju je detonacijom u „Vremenu“ izazvao Muharem Bazdulj saznao sam čitajući reakciju Biljane Srbljanović. Koju je na Tviteru linkovala Vesna Pešić. A u kojoj je reakciji Srbljanovićka – po odsustvu žara i sadržajonom siromaštvu sudeći - po zadatku otaljala odgovor na pismo, i to i Ivančiću i Bazdulju. Onda i Ćirjakovićeve stavove u „Politici“ o polemici koja se zapodela. Onda sam natrapao na Bazduljev odgovor Ivančiću, pa onda na Ivančićevu odbranu idola od pobesnelog jeretika i reakciju na Bazduljevu tešku diverziju od koje je sve krenulo: dakle tekst u „Vremenu“ br. 1244 od šestog novembra leta gospodnjeg 2014.
„Hronika najavljene praznine“, tako ga je autor naslovio.
I nisam zažalio. Čitajući paškvile Srbljanovićke i Ivančića dalo bi se zaključiti da oni brane a Bazdulj napada pokojnog Srđu Popovića. Čitajući izvorni tekst, kao što to po pravilu biva, nepristrasni čitalac uvideće da Bazdulj o Popoviću piše usput i više ga braneći nego kritikujući.
No tema i meta ovog teksta zaista su, u stvari, Popovićevi siročići, siročići i uveoci. Kolokvijalno zvani Drugosrbijancima.
Otud vrisak i fras, do nas je nama.
Izbegavajući zov pretencioznosti da i sam kažem koju – kao da već nisam – ovde ću citirati one delove narečenog teksta koji su na mene ostavili najjači dojam. Zbog kojih, uostalom, ovaj tekst smatram jednim od najboljih političkih analiza u medijima u Srbiji poslednjih nekoliko godina.
I zbog kojih je Muharem Bazdulj zaslužio da ga nazovem političkim forenzičarem političke i medijske scene Srbije. Jer upravo je tako, čistim i preciznim rezovima i jasnim i britkim jezikom napisan ovaj nalaz na truplu izvesno počivše Druge Srbije.
Credo
Ako postoji opsesivna ideja u njegovom političkom djelovanju, naročito u posljednjih četvrt vijeka života, ona se sastoji iz ubjeđenja da Srbiju treba nepovratno učiniti dijelom Zapada, prvog svijeta. U tome je bio savršeno dosljedan. Ovdje je važno načiniti jednu distinkciju. Postoji Zapad u političkom smislu (misli se prvenstveno na EU i NATO), kao što postoji Zapad u vrijednosnom smislu (liberalna demokratija, individualizam, sloboda mišljenja, okupljanja i govorenja, ljudska prava u najširem smislu). Ova dva smisla se u dobroj mjeri poklapaju, ali ne do kraja. Postavlja se, međutim, pitanje prioriteta: da li je važnije požuriti, pozicionirati se na politički Zapad, pa se onda na miru i polako približavati Zapadnim vrijednostima ili je važnije najprije implementirati vrijednosti, a političko pridruživanje, kad i ako dođe – dođe. Nepovjerljiv prema lokalnoj političkoj eliti, još nepovjerljiviji prema takozvanoj masi, Popović je bio za prvu varijantu, a kao najbrži način za to svojevremeno je vidio neku vrstu strane intervencije i privremenog vanjskog (Zapadnog) tutorstva. U tom smislu (ne zaboravljajući, naravno, nipošto ni humanitarni aspekat cijele stvari onomad, odnosno želju da se završi rat te da se okončaju pogibije i stradanja civila) valja čitati i njegovu podršku ideji o bombardovanju Srbije još početkom devedesetih, kao i ono što mu je nedavno, baš u intervjuu za "Vreme", kao glavni grijeh spočitao Vladeta Janković, tezu "da bi za Srbe jedini lek bio da dožive potpun vojni poraz i kapitulaciju".
Polemika: Popović - Stojan Cerović
Ugrubo govoreći, Popović tvrdi da Srbija nema pravo na normalnost, na normalan život, dok se ne suoči do kraja sa zločinima počinjenim u njeno ime. Cerović mu na to, već na kraju polemike, odgovara: "Najzad, žao mi je što nekome to zvuči cinično, ali nikako ne mislim da je bavljenje ratnim zločinima i odgovornošću društva najvažnija obaveza svih nas. Ako pokušam da zamislim zemlju u kojoj se to masovno radi, prvo što pomislim jeste da bih smesta otud pobegao bilo kuda. Da je Miloševićeva Srbija zbilja bila Hitlerova Nemačka, još bih nekako razumeo ove sadističke, ili možda više nekrofilne izlive. Ali kako da to razumemo sad kad ni Miloševića više nema među nama? (…) A zločinima, ratovima i krivicama ovo društvo bavi se koliko može i ume. Bavilo se i ranije i ne znam zašto se tako zaboravlja istorija srpskog otpora koji je najzad srušio Miloševića. Zašto se misli da se sav onaj narod koji je glasao i ustao protiv njega sad ponovo njemu okrenuo. Ako poneko ipak jeste, to je pre svega zasluga Haškog procesa. Zar je taj mehanizam zbilja tako teško razumeti?"
Beli listići
S porazom Koštunice, odnosno sa usponom DS-a i Borisa Tadića na ključne pozicije u državi, srpski brod je, čini se, na čvrstom kursu ka Evropskoj uniji i Zapadu kao metafori, svemu onome, dakle, čemu i Srđa Popović teži. I zaista, slijede hapšenja Radovana Karadžića i Ratka Mladića te napredak u EU integracijama. Kad se, međutim, pokaže da Boris Tadić ne želi ipak slijediti po svaku cijenu EU agendu, kad se učini da mu je možda više stalo do Zapada u vrijednosnom nego u političkom smislu, kad odbije da slijedi sve evropske zahtjeve, naročito kad je riječ o Kosovu, iz Popovićeveg kružoka dolazi vrhunski gambit – pokret takozvanih bijelih listića.
Malo je tema o kojima je u Srbiji više pisano, nažalost uglavnom nesuvislo, pa ovdje valja ponuditi odmjeren sažetak. Cijela stvar ima, reklo bi se, beletrističku predistoriju. U jednom romanu Žozea Saramaga, naime, građani iskazuju nezadovoljstvo cjelokupnom političkom kastom tako što masovno izlaze na izbore, a velika većina izišlih birača u glasačke kutije ubacuje prazne listiće. Potcrtajmo: važno je da izlazak na izbore bude masovan (nema bojkota, nema apstinencije), a da većina tih glasača ne glasa ni za koga. U kontekstu romana to je ilustracija građanske pobune protiv sistema prividnog izbora. Zagovornici "bijelih listića" u Srbiji spinuju sličnu priču: svi su isti, a ovako ćemo to i da im poručimo. Kao rezultat toga, na predsjedničkim izborima Tomislav Nikolić je pobijedio Borisa Tadića, a kao posljedica te pobjede, iduća vlada se formira oko SPS-a i SNS-a. Privremeno je Ivica Dačić premijer, dok je Aleksandar Vučić prvi potpredsjednik Vlade. Jasno je, međutim, da neće proći dugo prije nego njih dvojica promijene uloge i prije nego se sva realna politička moć skoncentriše kod Vučića. Iako je cijela ova izborna matematika užasno jednostavna, mnogi se još prave da je ne razumiju te vrijedi uložiti napor da im se sve to nacrta.
Oni skloni aboliranju bijelih listića od svake odgovornosti, skloni su reći da ih je bilo premalo, da je fokusiranost na bijele listiće besmislena. To je, naravno, pogrešno. To je kao kad bi neki komentator predizbornih kampanja u Americi kritikovao fokusiranost izbornih štabova demokrata i republikanaca na države kakve su Ohajo ili Florida, države poznate kao swing states, odnosno one za koje se ne može unaprijed pogoditi da li će u njima pobijediti demokratski ili republikanski kandidat. Unaprijed se zna da demokratski kandidat pobjeđuje u Masačusetsu ili Vermontu, kao što se zna da republikanac trijumfuje u Alabami ili Južnoj Karolini, pa u tim državama nema potrebe za prejakom kampanjom. U slučaju Srbije, imajući u vidu sve rezultate izbora nakon Đinđićeve smrti, pa do te presudne 2012. godine, jasno je bilo da radikalski odnosno naprednjački kandidat mora uvijek da bude, u najmanju ruku, nadomak pobjede. Da bi pobijedio, nije mu toliko nužno namaknuti dodatne glasove, koliko oduzeti glasove protivniku. Bijeli listići u tom su savršeno uspjeli.
POGUBLJENOST LAŽNIH UZORA: Za razliku od brojnih njegovih sljedbenika, Srđa Popović nipošto nije bio politički naivan. On je morao znati da je poželjna posljedica pokreta bijelih listića poraz DS-a, odnosno pobjeda SNS-a. Iza svega je morala da stoji spekulacija (vjerovatno na neki način unaprijed ovjerena) da će posao pridruživanja Evropskoj uniji Vučić i SNS voditi efikasnije. Tako je naposljetku i ispalo. Srđa Popović je zapravo umro u onom trenutku kad su ljudi koji su čak i personalno oličavali politiku čiji je on bio najogorčeniji protivnik počeli u praksi da sprovode njegov program. To je paradoks koji bi on znao da cijeni, ali koji njegove samozvane sljedbenike dovodi do ludila. Popović je – rekli smo – znao da razlikuje važno od nevažnog, a iz njegove perspektive važno je bilo približavanje Srbije Zapadu.
Nakon njegove smrti, mada ne i jako dugo, tu je liniju uspjevala da nastavi Vesna Pešić. Njene pohvale Dačiću i Vučiću u kontekstu Briselskog sporazuma dokaz su tome. Kasnije je, međutim, i ona pala pod uticaj lažnih uzora.
Druga Srbija i Vučić
Naoko paradoksalno, ali najveći Vučićevi kritičari kao da su od njega preuzeli jednu od najiritantnijih njegovih osobina: snažnu emotivizaciju javnog diskursa. Svaki njihov pokušaj političke kritike pun je šokiranosti, osupnutosti, zgražavanja, velikih, a šupljih riječi. Ima ona divna Kafkina fraza kojom je on opisao Dikensove junake: "hladnoća srca prikrivena pretjeranim izlivom osjećanja". I hladnoću i prazninu, a naročito pogubljenost svoju nakon Popovićeve smrti, vertikale Druge Srbije prikrivaju uglavnom pretjeranim izlivima osjećanja. Smrt Srđe Popovića bolno je ogolila njihovo mediokritetstvo. Niko se više ne javlja na telefon kad se okrene broj koji su godinama okretali da im se kaže šta da o nečemu misle. Smrću Srđe Popovića Druga Srbija se raspala. (Ponovimo, "nema društva ukoliko među članovima ne postoji svest o pripadništvu istoj grupi".) I ponovo je tu nešto što je paradoks samo na prvu loptu: iako se o njegovoj zaostavštini najviše brine "Peščanik", na tragu Popovićeve politike više su ostale "E-novine". Ne govorim ovdje, naravno, ni o književnom stilu ni o moralu, govorim samo o politici. Dok god vodi brz i efikasan program evropeizacije i prebacivanja Srbije na Zapadni kolosijek, Vučić zaslužuje neupitnu podršku – tako glasi (neispisani) politički program "E-novina". Iza svega toga stoji, naravno, Petar Luković, koji je makar čuven kao zlopamtilo, bio spreman oprostiti Basari što ga je izvrijeđao kao rijetko ko u životu, a sve zarad velikog cilja. (Zlobnik bi rekao da njihova recentna sloga podsjeća na bračne parove koje je poslije godina i godina žučnih svađa izmirila prinova. Beba zbilja zna tako da djeluje.) Rijetke kritike koje Vučiću adresira taj kružok tiču se svake mogućnosti da evropski kurs bude usporen ili poljuljan. Sve ostalo, cenzura, medijsko jednoumlje, naznake diktature, prepuštaju "estetičarima" iz "Peščanika".
.................................................................................................................................................
Beleška na margini (by b.b.):
Na kraju se (hehe, kao Pižon!) setih jednog od skečeva Dejva Alena. U njemu on prikazuje kamp za obuku britanskih vojnika u kome narednik regrutima od prvog dana novačenja bezbroj puta ponavlja rečenicu: „Ja sam mozak, vi ste telo.“ Iz dana u dan, iz nedelje u nedelju. Dolazi dan polaska na front, ukrcavanja na desantni čamac. Poslednja rečenica pred iskrcavanje je – naravno! – „Ja sam mozak, vi ste telo!“
Iskaču sa čamca i prvi koji na pesku gine od mitraljeskog rafala je narednik. A onda vojnici počinju da se ponašaju kao navijene igračke-vojnici, hodajući ukočeno i bez smisla menjajući pravac u dodiru sa predmetima.
Ne znam zašto sam se toga setio... U stvari znam, samo eto – malo se femkamo.
Vreme, Muharem Bazdulj: "Hronika najavljene praznine"
Peščanik, Biljana Srbljanović: "Moralno nepismeni"
Peščanik, Viktor Ivančić: "Srđa i Vreme"
Vreme, Muharem Bazdulj: "Poetska pravda"