Imao sam prijatelja koji bi već krajem maja imao običaj da kaže: ide zima kao britka sablja. I bio je u pravu. Kontinentalna klima je jednostavno neumoljiva. E, ako živite u delti Misisipija, onda druga stvar. Tamo vam čak može pasti na pamet da izmislite džez. Međutim, tek je zima donela džezu neophodnu teksturu i uglačanost koju čovek očekuje od savršenog proizvoda, uzmimo pokojne švedske auto industrije. Govorim o perfektnoj završnoj obradi i mehanizmu tačnom kao sat, gde je svaki diletantizam ne samo osuđen na izumiranje u tržišnom pojmu te reči, nego i predstavlja uvredu tzv. ¨dobrom načinu¨ do koga severnjaci mnogo drže, ili su bar držali. Ali nije samo precizna mehanika i ozbiljnost u pogledu radnih navika izmenila džez kada se našao na udaru okrutnih severnih vetrova. To su bili okrutni severni vetrovi sami. Zamislite zgradurine, avenije i uličice jednog Čikaga ili Njujorka, pa poklopite takav pejsaž olovnim nebom iz koga sipa sipa sitan severac. Takvo mesto ne samo što pridošlicama sa juga menja način života, ono im neminovno zadire i u dušu. A duša je kao što je poznato izvorište muzike. Ne može osoba koja se u pohabanom kaputu (za priču je lepše u pohabanom, mada isto tako može i u novom) probija kroz klanac 116-e Zapadne Ulice, šibana vetrom, okružena mutnim automobilskim svetlima, smogom i promzrlim prodavcima viršli uveče tog dana da svira isto što i osoba koja veći deo dana traži spas u hladu trema na Burbon street-u, čak i ako je u pitanju jedna ista osoba.
Na primer, Fletcher Henderson.
Kako su severnjaci zavoleli džez, tako su džez muzičari počeli da se sele na sever, gde su posle izvesnog vremena počeli i da se rađaju. Luj Armstrong je rođen u vreme kada su svi džez muzičari sem Kaunt Bejzija još uvek dolazili na svet u Nju Orleansu. Dok je dvadesetak godina mlađi Čarli Parker rođen u Kanzas Sitiju (1920). Od tog vremena se džez muzičari rađaju gde stignu, mada ponajviše u Severnoj ili Južnoj Karolini, odakle su Trejn, Monk, Dizi, i još poneko. Jedan od onih koji su zbog ovakvog tajminga morali biti rođeni na dubokom jugu a da bi se u njima zapatila džez muzika, bio je i Flečer Henderson (1897 - 1952). Nakon završenih studija u Atlanti, Henderson se, kao diplomirani hemičar koji se istovremeno razume i u muziku, seli u Njujork. Kad kažemo hemija, odmah pomislimo na eksperimente. Flečer Henderson je mnogo eksperimentisao. Pokazalo se, uspešno. Svojim inovacijama u oblasti aranžmana i načina sviranja je otvorio novo poglavlje džez muzike, poznato pod imenom era svinga. On naravno nije bio prvi koji je džez muziku shvatao ozbiljno: takvi su bili svi velikani iz Nju Orleansa. I oni su, poput po tom pitanju notornog Sidnija Bešea, zahtevali gvozdenu discplinu i vrhunski sposobne muzičare. Ali je Henderson prvi shvatio kuda džez muzika treba da krene našavši se u okruženju blještavog i probirljivog, no pre svega urbanog severa. Šta je uradio? Napravio je džez ansambl kakav se i dan danas može videti na svakom koncertu big benda: podelio je instrumente po sekcijama, uvevši više istih instrumenata u orkestar. Saksofon sekcija i trubačka naprimer. Uz soliste kao šlag na torti, sada sekcije a ne pojedinici sarađuju na stvaranju zvuka. Naizmenično jedna svira glavno, a druga okolo pravi potporu. Ima tu mnoštvo zavrzlama, no bit je ta. Sve genijalne ideje su u suštini jednostavne. Nema kome zvuk svinga nije poznat. Proslavio ga je Beni Gudman, jedan od Hendersonovih ljudi. Naravno, i Djuk Elington, koji je priča za sebe.
Džez je time zakoračio u svoju zlatnu eru. Nikada pre ni posle džez nije bio preovlađujuća muzika u Americi. Samim tim je postao ozbiljna industrija. I mada je ta okolnost umela da ubije onu neposrednost i putenost koju ima tradicionalni njuorleanski džez, dolaskom velikih orkestara muzika je postala rabota u kojoj više nije nije bilo mesta...zamalo da kažem: improvizaciji. Naravno da je bilo, poslušajte bilo kog velikog solistu iz tog vremena, naprimer baš Gudmana, i biće vam jasno. Ali nije bilo mesta amaterizmu, i važnije, džez je zvukom počeo da se uklapa u milje u kojem se svirao, postao je proizvod koji je dobro išao uz skup automobil, luksuzni apartman i najlonske čarape, nastale uostalom u isto vreme kad i sving. I bio je podjednako dobro urađen, i podjednako seksi. Već tada je, a ne tek nakon pojave bapa, džez počeo da biva priznat i od strane kompozitora klasične muzike, stidljivo ali nedvosmisleno. Zanimljivo da se ranih tridesetih džez pojavljivao kao odrednica i u nemačkim enciklopedijama umetnosti, da bi odatle nestao dolaskom nacista na vlast. Ukratko, severnjaci su ne računajući Hitlera džez prihvatili oberučke. Tako je džez postao deo porodice, ne vanbračno dete za koga se ukućani pretvaraju da ne postoji. Posle kažu da su klimatske promene bezopasne.
Od kako je osvojio sever, džez je svoje mesto u njemu samo učvršćivao. Više od svega volim da sednem u svoj stari Volvo otrpavši ga od snega, i u toploj kabini pustim kompilaciju švedskog džeza. Usput se i odvezem gde treba. Osim u Skandinaviji, gde je fenomen, džez ponovo odlično prolazi i u Nemačkoj, naravno Francuskoj, pa Italiji, Britaniji. Sasvim solidno u Rusiji, fantastično u Japanu. No, ne računajući jug Sjedinjenih Država, praktično ga, sem po specijalizovanim kafanicama za strance, nema na jugu planete: Africi, Indiji, itd. Zaobilazim Kubu i Brazil gde se razvila autentična muzika kojoj je džez vratio ponešto od blaga koje je pozajmio. Pomenimo i tzv. world music koji je pomerio poimanja onoga šta je džez a šta nije džez, što je i inače vekovni predmet rasprave, pa imamo naprimer afričke muzičare koji koriste elemente modernog džeza. No pravi (da ga tako nazovemo) džez nikada nije pronašao podršku na mestima gde nema okrutnih severnih vetrova. Ili je to zato što tamo u pravo vreme nije bilo dovoljno skupih automobila i najlon čarapa. Tek, džez je ostao dete severa, rođeno na jugu.
Zato, ako volite džez a ne volite zimu, znajte da ujedate ruku koja vas hrani. A ako je doba godine takvo da možete da pogledate kroz prozor i kažete onu poznatu winter is coming, to znači da ni neki džez klub sa lokalnim muzičarima nije daleko. U tome ime završavam ovaj tekst sloganom: džez – bolji od skijanja. Mada ko vam brani, može i jedno i drugo. Winter is coming. All man must die. Ne, to je iz drugog filma.
(Tekst objavljen zahvaljujući Q-sferi).