Kažu da je osnovna greška kod procenjivanja stvari, ljudi i pojava, ta da procenjujući samo onaj poznat deo stvari, ljudi i pojava, donosimo ocenu o celini. Ali poznati delovi stvari, ljudi i pojava su večito u deficitu. Neprekidno ih skupljamo, u nadi da ćemo najzad prokužiti sve. Naravno, nemamo nikakve izglede.
Uzmimo, na primer, taksiste. Vozim pre neki dan kroz Kneginje Ljubice, i udarim gore na Vasinu pravo pred znak koji mi na prvi pogled zabranjuje bilo levo bilo desno. Zapanjujuće kako putem upravljačkog sistema vozila čovek može da prenese svu svoju zbunjenost na neživu stvar kao što je to automobil. Očekivano, neki pametnjaković trubi otpozadi. Naravno, taksista. Letnje veče, otvoreni prozori.
- Ne smeš tu desno, druže, reče taksista
- A levo?
- Levo može
Zahvalio sam mu se dva puta. Mogao je mirne duše da me, mislim se, slovenačke table, a i onako, iz letargije, pusti na milost i nemilost saobraćajne policije. Reći ćete, svako normalan bi na njegovom mestu uradio isto, ali više nismo normalni, nismo li?
Uzmimo, na primer Rome koji po raskrsnicama peru šoferšajbne. Koliko se može znati o Romu koji na raskrsnici pere šoferšajbne? Ono što je poznato je da se ponašaju po obrascu koji se može videti u emisijima o navikama predatora u divljini. Najuporniji su tamo gde osete slabost, kada spuštaju svoje sunđerčiće u taman toliki ćošak vetrobranskog stakla da se ne može govoriti o narušavanju suvereniteta, ali o ugrožavanju integriteta stakla kao celine svakako. Svi znamo kuda to vodi. Slabost se kod vlasnika vetrobranskih stakala očituje u polu, vrsti automobila, neodlučnom pogledu, mlakoj kretnji i slično, a u mom slučaju u slovenačkoj registraciji. Staklo je bilo veoma prljavo, to stoji, međutim dozvolio sam sebi da se na parkingu na Adi, gde sam se bio uputio, sprijateljim sa Romkinjom u visokom stepenu trudnoće, koja je polagala pravo na pedesetak do stotinak dinara svaki put kada bi me videla, zauzvrat mi povremeno perući šoferšajbnu. Morao sam, dakle, da odlučno oteram Roma koji se kliberio držeći sunđerčić na milimetar od levog ćoška šoferšajbne. Izgleda da sam preterao, najteže je ne naći prejaku reč, ali ipak takvu da obeshrabri, a verovatno sam i grozno izgledao, ukratko Rom je odskočio pola metra od prozora i u nekakvom emocionalnom krešendu izjavio: samo sam hteo da bude bolje.
I stvarno. Bolje u smislu šoferšajbne, mislio je Rom, ali, bolje i u entropijskom smislu reči bolje. Manje gneva, manje straha, čistija sredina i pravičnija raspodela dobara makar na simboličnoj ravni, bilo bi dovoljno za taj dan.
Uzmimo, na primer, žene. Koliko se može reći o ženi ako je od nje sa sigurnošću jedino poznat deo koji otkriva njeno levo uvo, kružnu minđušu, oko četvrtinu frizure plave boje do ramena, uzdignutu obrvu koja formira veđe u izraz koji se može videti na starogrčkim vazama i crtežima lepotica iz Alana Forda, i deo oka taman dovoljan da taj izraz oboji veseljem. Dodajte ovoj slici nehajno u kosu zataknut cvet bele rade, koji služi samo tome da obratite pažnju na uho, kosu i obrvu, i dobićete meni jedino poznat deo žene iz ove priče. Jasno, doneo sam ocenu o njoj kao celini, verovatno ne pogrešivši mnogo više nego u slučajevima kad sam imao brojnije elemente na uvid. Priključio sam je svetu žena koje žive onakve kakvim sam ih upamtio, što ne odgovara neophodno onome kakve su one zaista. A možda i da. A možda "zaista" uopšte ne postoji.
Uzmimo, na primer, samog sebe. Ne mislim na ono što bilo ko drugi zna o meni, što je stvarno ponekad i previše, već ono što sam znam o sebi. Pod pretpostavkom da "zaista" uopšte postoji. Ličim, tako, sebi i sam na ram ogledala u kome slika pokazuje tek jedan delić, recimo opet uvo, simbolički govoreći. Neminovno se upitam, da li je bolje čuvati tu sliku, svestan da je u pitanju samo jedan njen deo, ili pokretati to ogledalo, menjati mu ugao.
I tako guramo kroz život, prikupljajući deliće znanja o taksistima, Romima, ženama, nama samima, zemlji u kojoj živimo ili onoj koju smatramo našom, random pripadnicima ljudske rase, ratovima, očevima, majkama, deci, detaljima iz oblasti ekonomije, muzici, rečju stvarima, ljudima i pojavama od kojih je satkan ovaj svet koji neprestano pokušavamo da skužmo.
Post Scriptum
Dovezem se pre dva dana na isti onaj semafor ispred Plavog mosta gde ordinira Rom iz priče. Još od haube obilazi auto u širokom luku.
- A, bato, tebe znam, kaže Rom
Izvinjavam se što sam prošli put bio nepristojan, rekoh. Rom me gleda zapanjeno, očigledno retko ima priliku da čuje takve reči. Ipak, ne prilazi. Pali se zeleno, odlazim. Proći ću tuda i sutra.