
PRIZIVAJUĆI PROLEĆE, ovog 20.marta, leta Gospodnjeg 2015. u gradu koji lagano odumire, zaboravljen negde na napuštenom južnom koloseku, sjatila se odjednom, neočekivano, niotkuda, a spontano, energija više od 1500 ljudi. Svi oni satima čekaju da prodju kroz predvorje zgrade, ne bi li makar na kratko otrgli sebe iz ralja svog bezličnog, jalovog, provincijskog života. Strpljivo čekaju da im se otvore vrata dvorane, gde ih čeka jedan, jedini čovek. Čovek koji ništa ne obećava, ništa ne nudi, ne iscenira niti režira , ne glumi ...ali zato pleni svojom harizmom , imenom, znanjem ...duhovnošću. Zašto se ta energija , tek mali uzorak kolektivnog svesnog u mom gradu, skupila ne bi li čula reči jednog PSIHIJATRA? Zašto su njegove reči tako lekovite u sivilu ovog dana, zašto se od njih toliko očekuje? Odtkud toliko njih koji bi čuju, da osete, da budu deo nečeg pozitivnog,?Nismo li zaista došli do ivice ponora socijalne patologije, sopstvenog ludila, ako se psihijatar dočekuje kao "mesija" koji bi da priča o tako jednostavnoj temi..Psihijatru koji bi "gle čuda" da priča, nadahnuto i znalački, na način na koji samo on to ume, o nečemu što se ovde odavno već ne pominje. Večeras, dame i gospodo, govorimo O LJUBAVI! O ljubavi prema Bogu, prema bližnjem svom, prema životu, generalno nečem što nas čini ljudima i vraća našoj suštini. U ova smutna i nesrećna vremena kad "pametan zaćuti, fukara se obogati...tih hiljadu ljudi tiskajuči se pred zgradom narodnog pozorišta, traga za slamkom spasa, za nadom koja, čini se zaista poslednja umire, nadom da ništa nije gotovo, il....i da tek SVE POČINJE.