Ljudska vrsta se vise puta, iznova, redovno, i uvek bez greske uzdigne na visinu zadatka da dokaze da je sposobnost da izneveri samu sebe jedina konzistentna konstanta kojom se brizljivo orijentise tokom svoje evolutivne plovidbe. Za to smo krivi koliko mi sami, toliko i objektivne okolnosti. U stvari, nasa nesposobnost da shvatimo da objektivne okolnosti ne postoje. Postoji samo subjektivna percepcija necega sto se kolokvijalno (i da bi se skratila prica) naziva stvarnost. Ali sta je stvarno stvarnost ne moze se odgovoriti zato sto je to pogresno pitanje. Jedino smisleno pitanje je samo cija stvarnost...
Mozak nam cini jednu vrlo suptilnu (ali, sto se njega tice, korisnu) prevaru, kojom nam omogucava da prezivimo (i uz malo srece, naravno) dan, ali je cena da nikad ne mozemo sa stopostotnom sigurnoscu znati sta se sa nama, i u nama zaista desava, i da li "to oko nas" zaista i postoji. Culne nadrazaje mozak se trudi da procesira u nesto sto ce kolektivitetu celija koje nas cine doneti neki biohemijski balans i mir, a ne debalans i nemir. Sad, to se nekad desava sa vise, nekad sa manje uspeha. Na pocinak neki odlaze sa toplim kakaom, a neki sa bromazepanom. Ali kako god vrsili tranziciju na tamnu stranu Meseca, ostaje nepobitna cinjenica da i odlazak u tamu i povratak u svetlost cinimo iskljucivo, jedino, i nikako drugacije nego sami sa sobom, tj. sa svojom iluzijom o sebi.
A stvar je, u stvari, vrlo prosta... Svi smo mi (sa velikim oprostenjem) samo obicna govna koja plutaju kroz kanalizaciju zivota u pogresnom ubedjenju da je nas licni smrad malo manje smrdljiv od smrada ostalih suzivotnika koji podjednako sluze samo da zagadjuju okolis. U situaciji kada je mizantropija osnovna ideja vodilja danasnjeg (a i svakog do sad) sveta, a bezgranicna sebicnost (i materijalna, i intelektualna, i emotivna) jedina slamka za koju ljudi misle da ima smisla hvatati se, ne bi trebalo da bude veliko iznenadjenje recenica kojom sam zapoceo ovaj blog. I ako se malo bolje zapitate, i iskrenije sami sebi odgovorite, mozda ce vecina doci do istog zakljucka kao i ja...
A ipak, uprkos svemu tome, i kao i vecina nas, imam decu...
I sta onda njima reci? Kako ih savetovati? Da li im ista objasnjavati? Kako ih ne-kontaminirati sopstvenim kompleksima? Da li ih ocvrscavati (sa opasnoscu da zavrse kamenog srca), ili ih ohrabrivati da budu slobodni (sa neminovnoscu da zavrse sa slomljenim)? Hiljadu zasto, hiljadu zato...
Ono sto znam je da ih ne treba usmeravati, narocito ne u pravcu u kome ste sami isli, ne treba im se postavljati kao apsolutni uzor, ne treba ih navikavati na obavezno prisustvo drugih ljudi, ne treba u njima gledati samog sebe, ne treba im se ophoditi sa visine, ne treba biti strog, ne treba im nametati svoju volju i svoje poglede, ne treba im zamerati neposlusnost, ne treba uzeti zdravo za gotovo laz da iver ne pada daleko od klade (stavise ne treba se voditi niti jednom "mudroscu" bilo starinskom, bilo modernom), ne treba ih indoktrinirati sarenim lazama, ne treba im slamati kicmu sopstvenim predrasudama, ne treba ih getoizirati u etnicke i religiozne obore, ne treba im dozvoliti da slucajno pomisle da zabuljenost u proslost iziskuje bilo kakav intelektualni napor ...
Treba ih barem jednom odvesti na stadion, treba im sto pre otkriti specijalnu teoriju relativnosti, treba im objasniti da nikad nece postati neko drugi vec samo bolji ili gori, treba se ponasati prema njima kao prema ravnopravnim osobama, treba ih opomenuti ako pocnu (narocito u pozitivnom svetlu) da citiraju vase recenice i izraze jer im to moze lako ostati kao ruzna navika i u zrelijim godinama, treba ih nauciti da nije vazno da li ste fizicki prisutni ili ne, treba im pazljivo otkriti da je okruzenje drugih ljudi samo placebo, treba im dozvoliti da vas ne shvataju ozbiljno, treba im omoguciti da se ravnopravno smeju sa vama, treba ih rasteretiti svih balasta koji su vasi roditelji (iz najboljih namera) nakacili na vas, treba im jasno osvetliti cinjenicu da je svaki autoritet lazan, treba im nedvosmisleno pokazati da je cinizam najteza bolest, treba im pomoci da shvate da je tolerancija uvek najcistiji izraz visoke inteligencije, treba im reci da niko ne moze promeniti proslost, ali ih istovremeno i umiriti saznanjem da ce uvek imati secanje na svoje detinjstvo, i treba ih nauciti da umeju da ostave ljude na miru...
Jedino tako mogu da namaknem koji minut sna na oci... Sa nadom da ce nasa deca shvatiti da ih ostavljamo na miru da bi i oni to umeli da pruze svojoj deci, kao i ostalim ljudima koje budu sretali na svom zivotnom putu. I da ce jedino tako uspeti da, ponekad, ublaze nesnosnu kakofoniju koja nas okruzuje i imati makar minimum sanse da zaista spoznaju sami sebe, umesto da se, kao ogromna vecina, konstantno i uzaludno traze iskljucivo u refleksiji drugih...