Nije mi lako da razumem sve one koji ushićeno pričaju o Srbiji kao sportskoj (vele)sili.
Nit manje zemlje, nit više šampiona.
Da li su oni srpski brend? Naravno da ne.
Možemo, naravno, biti i ushićeni i ponosni na rezultate koje postižu naši sportisti, ali da li su ti rezultati plod nekog sistema unutar države koji izbacuje šampione ili su šampioni rezultat incidenta; entuzijazma, posvećenosti pojedinaca ili možda nečeg sasvim trećeg. Da li se kao ekstra motiv, na podsvesnom nivou pojavljuje želja da se izdigne iznad sredine, a ne da se porazi protivnik. Da li su naši šampioni zapravo otpor protiv besmisla; protiv nesposobnih, korumpiranih, nemoralnih političara; bezvoljne, demotivisane i propale generacije s kraja osamdesetih i devedesetih, impotentne intelektualne i kulturne elite; gubitničke nacionalne svesti i poljuljanog ponosa. Da li su oni šampioni, zato što su drugačiji od nas.
Budimo realni: koliko Nole ima osobina prosečnog Srbina? Koliko nas je sposobno da kontroliše strasti, smiri emocije, izoštri um, fokusira se i prevaziđe neku životnu prepreku, a koliko na prvu stresnu situaciju ošamari ženu, prebije decu, pobije se u saobraćaju, posvađa se sa najbližima, izvređa prvog na koga naiđe.
Koliko su šampioni iz Hobitlenda, šampionke iz Budapesta, “orlovi”, “orlići”, “delfini”, “lavovi”, “kraljice” i “princeze” slika prosečne srpske grupe građana, preduzeća, male ili velike firme? Koliko Srba je spremno da ne ukrade, slaže ili prevari; da se skromno podredi uspehu čitave zajednice bez kukanja, dranja, proklinjanja, bedačenja, mračenja… Koliko je spremno da samo radi svoj posao najbolje što može. Pojedinačno i u okviru tima.
Koji procenat nas?
Priznajem, muče me ove jeretičke misli kod svakog pevanja himne, dodele medalja, dizanja pehara… jer ti isti, šampioni, danas heroji nacije, kod prvog poraza biće ritualno razapeti od istih onih što se okupljaju pod balkonom gradske skupštine. Mediji će se utrkivati ko će biti ekskluzivniji i gnusniji u čerečenju, a botovi hobisti će se prepustiti kreativnom zanosu.
Da li su to pravi primerci Srba ili ovi što pevaju sa balkona?
Sa podjednakim intenzitetom emocija slavimo šampione i gazimo poražene, s tim što gazimo sa ljubavlju, a slavimo sa zavišću. Da nije tako, zar bi uopšte gazili. Sportisti se međusobno uvažavaju jer znaju cenu i pobede i poraza. Mnogi od nas znaju samo za poraz, zato smo toliko ogorčeni.
Dok gledam dočeke šampiona, ne mogu a da ne pomislim na ratne scene sa tribina, na tetovirane, maskirane tipove, što se krste, pa guraju baklje u usta, što isto viču SRBIJA i pevaju Bože pravde, pa lome stolice i razbijaju glave, skidaju dresove, upadaju u svlačionice, šamaraju, pale…Da li su oni “pravi” Srbi? Da li smo u stvari zemlja huligana? I po tome nas prepoznaju.
Reprezentativci sa balkona su svaki stepenik kojim su se popeli na taj balkon zalili suzama i znojem; dobro pamte svaki loš dan, svaki poraz, pad, povredu, razočaranje… Za to vreme neki drugi reprezentativci, “reprezentativci” u kravatama otimaju; bahato otimaju; bahato otimaju naočigled svih, bahato otimaju naočigled svih i uveravaju nas da to tako mora i da je to za naše dobro…i to decenijama. Koji su, u stvari, “pravi” Srbi.
Želim da verujem da imam samo loše misli zbog sopstvenih slabosti, a ne zbog tumačenja stvarnosti koja me okružuje. Znam da i ti šampioni imaju itekako svojih loših osobina kojih se i sami stide. Znam da posrću i duhovno i moralno, ali onda kada treba, tada su pravi; oni su pre svega sposobni da pobede sebe. Koliko nas to može? Koji procenat?
Oni, ti sportski šampioni, nisu kao mi. Oni su mera naše različitosti. I tako ih treba gledati dok mašu sa balkona. Kao ljude koji su odrasli među nama, ali koji nisu kao mi, jer da su kao mi, ili kao većina nas, ne bi bili tamo, već bi pritisnuti sopstvenim pesimizmom, sopstvenim porazom sedeli i kukali. Treba ih gledati kao ljude koji su naučili da pobede sebe; da se izdignu iznad prosečnosti i besmisla i da pošalju poruku da to može svako. Svako ko pokuša.
Da pobedi sebe, naravno.
Za početak.