Ja radim dva posla. Jedan za platu i jedan kad pijem kafu u poslastičarnici pored škole.
Tu sedim napolju, gušterišem se na suncu, udišem izduvne gasove i osluškujem čiji je auspuh jači...i dajem informacije. Japanci žele da znaju gde je Knez, Bosanci gde je željeznička stanica, japiji gde je APR, pijanci gde je Zelenjak, hipsteri gde je KC Grad, ludaci koliko je sati (ne znam zašto je to njima toliko bitno!), studenti gde je Ekonomski, Romi je l' imam jednu cigaru, nepoznati muškarci da im pričuvam kola od pauka (je l' nose ovde? nose, nose!), niko još nije skočino s mosta na moje oči, ali kažu da je bilo i toga... Informacije dajem na engleskom, krnjavom ruskom i svim jezicima bivše Jugoslavije, ponekad i pantomimom ili očima. Namigujem pečatorescu i ovom što radi u trafici, to su mi rtaći iz kićbloa.
Jedno vreme sam se pitala zašto se baš meni obraćaju, proverila - ostali piju kafu i ćute. Da l' sam u tim pristupačnim godinama - ni za muvanje ni za „baba Coka" - da l' izgledam kao najavljivačica vremenske prognoze ili glas iz automata o tačnom vremenu, možda delujem i dovoljno pametno...na kraju sam zaključila da šaljem signale da neću da ih odjebem. To je vrhunski kvalitet za info desk! E, da sam malo mlađa pa da namlatim pare na promocijama parizera u Maksiju i cigara ispred trafike (izvolite upaljač kao mali znak pažnje!) ili u kol centrima (kospodžo, nisam ja kriva što vas je moja kompanija zavrnula, ja samo moram da vas podsetim da nam dugujete pare!), možda da budem LOTO devojka ili Lea Kiš...
Eto, juče sam pomogla grupi Kineskinja da plate kineskom kreditnom karticom i dobih pregršt tenkju, tenkju. Onda je jedna stavila crnu masku iz Mortal kombata preko usta, a druga je podrignula, štono kažu - iz pete! Moj muž i deca umeju da otpodriguju Mokranjčeve rukoveti, ali ova ih je ušila! No, pošto sam ja veliki poznavalac filma i kulturnih razlika, ni brk mi se nije pomerio.
Jednom sam se baš istraumirala, jer mi je prišla devojka da je zaštitim od nekog što je prati. Pa je onda on skočio i za tri sekunde je nalupao na moje oči i iščupao pramen kose. Ja sam se bacila k'o nindža i zazivala policiju, on pobegao, a ona mirno nastavila kući. Ne bila lenja, izbunarila telefon dnevnog centra za odrasle osobe sa smetnjama u razvoju tu u kraju i prijavila nemili događaj. Oni nisu bili iznenađeni, kažu nisu ništa krivi, izgleda se to događa svako malo, a ja sam se prosto našla na pogrešnom mestu u pogrešno vreme. K'o da smo oni ili ja uopšte bitni u toj priči. I dalje mi je pred očima taj pramen kose.
Moj život je jedna sasvim prosečna mešavina srpske stvarnosti (bolesti, štrajk, prevoz, banka, domaći, nabavka, kuhinja, ćao, ljubavi/inspektore) i nadrealnih PRIČA.
A baš tako se zove i poslastičarnica sa početka priče.
(na zidu "priče" je ova reprodukcija. uvek me uteši)