Traumwand syposium note: Geografija duše, smisao stvaralaštva, dva Beograda, konzerva i ključ
Dieterov poziv sam prihvatila bez razmišljanja. Čak i bez čitanja fajla u spajalici. Da, dolazim, radujem se... hvala na pozivu, hvala što misliš na mene.
U mailu je pisalo da je simpozijum u avgustu... tek u avgustu, tako sam pomislila, zaboravivši na čuvenu izreku beogradskih novinara: sve što ide- brzo dođe.
Svaki bih Dieterov poziv prihvatila na isti način.
On je prijatelj. I reditelj... vrlo uspešan reditelj i što je najvažnije: reditelj s kojim se uspešno kapiram. Bili smo zajedno u Nju Jorku. Režirao je jedan od mojih komada. Gledali smo isti taj komad u Engleskoj, u novom čitanju. ... Sretali smo se u Beogradu, u više navrata i nikad nismo prestali da se dopisujemo. ... Pre dve godine, provela sam 20 sati, zaglavljena u tranzitu Vienne airporta, što se može desiti svakom, ko ima pasoš zemlje u tranziciji.
Tada sam mu napisala razglednicu. O tome kako se pitam da li je Dunav u njegovom gradu zaista plav... Kasnije se ispostavilo kako je taj trenutak i tekst s razglednice, bio polazna tačka za moj komad „Balerina ili Gamma Cas".
Ne znam da li je naša prepiska s vremenom postala privatnija ili poslovnija, jer Dieter Boyer deli moj stav o pozorištu. Ne možeš raditi s nekim ko te ne zanima, ko ti je dosadan, s kim se ne bi družio... Takva je priroda pozorišta.
Osetljiva. Burna. Uzajamna. Priroda pozorišta je Ljubav.
... Pa, kad te neko kog na taj način voliš, pozove na pozorišni simpozijum, šta reći osim: dolazim? Ili: Da, dolazim, radujem se... hvala na pozivu, hvala što misliš na mene.
Prošlo je... ne znam koliko, dok se napokon nisam svrtela da proverim o kakvom je događaju reč. Gde idem? S kim idem? Šta radim?
Volela bih da tu scenu mogu da posmatram iz subjektivnog ugla svog monitora.
Mora da mi je izraz bio neopisivo glup, kada sam pročitala da je Traumwand simpozijum o anonimnoj kreaciji zamišljen kao nesvakidašnji prostor za razmenu, stvaranje i davanje ideja. ... Do tad je sve zvučalo normalno, a onda:
Sedam umetnika iz Evrope, provešće nedelju dana na Alpima, u kolibi bez struje i tople vode, na pet hiljada metara nadmorske visine i pedeset kilometara od najbliže trafike. S obzirom da se svi pozvani umetnici, svakodnevno sreću s pojmom „art-market", zakonima tržišta i meta-informacijama koje drugi ugrađuju u njihov rad, simpozijum u prostoru udaljenom od... svega (?!) ... trebalo bi da uspostavi drugačije kriterijume za ocenjivanje vrednosti nekog umetničkog dela. Neobične okolnosti pod kojima će učesnici raditi i stanovati, uticaće na njihovo stvaralaštvo i odnose koje će među sobom uspostaviti.... Pored predavanja, predstavljanja radova i diskusija, u rasporedu ovog događaja su: pešačenje, plivanje u glečerskim jezerima, posmatranje zvezda, pripremanje hrane, čišćenje kolibe... U nastavku teksta, sledio je spisak stvari koje treba da spakujemo. Vreća za spavanje, pair of good hiking boots, indoor shoes, baterijska lampa, back-pack, topli džemper, mali ranac, kišna jakna, kupaći kostim, lekovi, prva pomoć, knjige, društvene igre, džepni nož, oprema za snimanje...
Kod onog „džepni nož" već sam videla sebe kako gulim koru s četinara, ložim vatru, pa u limeno lonče stavljam grudvu snega da napravim „anonymous tea"...
Taj me je filmičan prizor bacio u blagu frku, međutim laknulo mi je kad sam dobila mail sa zahtevom da pošaljem tehičku listu svoje prezentacije.
Tehnička lista? ... To zvuči OK.
Preživljavanja na anonimnom čaju, očito neće biti.
Spremam predavanje i vodim živu e-mail debatu s organizatorima.
Jedna rečenica mi se posebno urezuje u pamćenje: „Think of Nepal, not Provence." ... pa tako zamišljam Nepal, googlujem Alpe i mislim o (ne)mogućnosti anonimne kreacije, u svetu u kom svaka stvar, svako mesto, svaki čovek i svako stanje- imaju ime.
Može li se autor odvojiti od sopstvenog dela? ... Ako može- šta je smisao stvaralaštva? Ako ne može- kojim čulom primamo tuđe stvaralaštvo? ...
Koncept posedovanja umetničkog dela, posebno me buni.
Buni me koncept posedovanja u društvu, uopšte.
Jer nisam ta koja poseduje, čak ni sopstveni život.
Nisam ga sama dobila, niti ga mogu sama sebi oduzeti, da pritom nekog drugog ne ostavim užasno samog.
Ne posedujem čak ni ono što sam sama napisala.
Reč je generički, tvorački, graditeljski princip...
„Svaka napisana reč odzvanja u čitavom kosmosu." ...
Drugim rečima, ono što je jednom napisano pripada svima.
Pripada mi, dakle, svetska kulturna baština.
Posedujem sve ono što imam u iskustvu.
Posedujem Mona Lizu i pravo da verujem kako je Kafka "Pisma Mileni" slao upravo meni.
Posedujem čitavo zvezdano nebo... svakog dana, u svakom trenutku i smejem se bogatim maloumnicima koji kupuju zvezde. Šta je u tome satisfakcija?! ... Staviti u fioku papir na kome piše: ja imam, ja sam imao, ja ću imati ...
Ljudi su, ponekad, smešni! Opsednuti posedničkim idejama, ne vide koliko je „ja imam" bez značaja za vasionu.
Ono što zaista imam je delić vremena, upisanog u večnost.
Ono što imam je misao u deliću vremena, kao mogućnost da osmislim sopstvenu smrt... Mislim o svom životu, kao o strahu od smrti. Mislim o umetnosti, kao o nizu pokušaja da zavaram strah... Napokon pišem predavanje. Esej pod naslovom „GEOGRAFIJA DUŠE".
Otvaram i rasparčavam sopstveni poetski tekst. Brišem pojedine delove. U njih upisujem beline. Pretvaram najdraži tekst u spomenar za upisivanje. Svoju umetničku ispovest u ram za bilo čiji autoportet. ...
Treniram glumu na engleskom. S Igorom, dve noći, prelamam štampane materijale. Moj komad „Balerina" postaje čudesna slikovnica.
Način na koji ću da je predstavim, pravila po kojima se ona čita ili po kojima se u nju učitava, jeste performans. Igra sa tekstom kao jednim, od pojednako važnih kodova, ili elemenata pozorišnog čina.
Igor pravi zvučanja. Muzičke podloge, mini-kompozicije i radionice zvuka. Snimamo OFF-ove. Probamo... Sasvim sam luda od uzbuđenja, jer - ako stvari nazovemo pravim imenima ... Ovo je Moja Prva Režija!!!
Kompletno autorstvo u odricanju od autorstva.
Premijera pod zvezdanim nebom, za malu ali odabranu grupu međunarodnih umetnika. Tako režiram svoj najdraži komad „Balerina ili Gamma Cas".
Daleko od meta-informacija koje je srpski pozorišni establišment spremno prikačio za ovaj tekst.
„To je suviše lično!"... „To je hermetično"...
„Prekodirano." ... „Nerazumljivo." ... „Neizvodljivo."...
„Lepo, ali nije drama." ... „ Dodaj spisak lica!"... „Odvoji didaskalije! "...
„Šta ovo treba da predstavlja? " ... „ Od forme ne vidim sadržaj."...
„Kad mi daš konzervu, daj mi i ključ!" ...
Stvarno, nakon što sam napisala ovaj tekst, suočila sam se s pojmom zvanim art-market, u srpskim uslovima. Suočila sam se s takvim nerazumevanjem sredine u kojoj radim, da sam po nekoliko puta preispitala sve svoje kriterijume. Zaključak do kog sam došla rađe bih prećutala, da me na njega nisu navele izjave koje sam primila prilično lično. Srbiju treba obrisati s pozorišne karte sveta! Treba joj oduzeti BITEF i zatvoriti FDU. Pozorištem se ovde bave ekstremno praktični ljudi, pa se umetnost u najvećem broju slučajeva, jednači sa zanatom.
Ja čitam kulturne strane u novinama, stvarno, s velikom pažnjom. I sve bi mi bilo jasno, da na prvoj strani ne stoji datum. Ne znam šta je tim ljudima... kolegama... o čemu oni... i zašto?! I ne znam koga treba kriviti za to što većina „pozorišnih proizvođača" nije na vreme obaveštena kako je počeo XXI vek.
„Kakvo je ovo beketanje? "... „Hermetično"..."Prekodirano"... "Suviše lično"... „Ja ovo ništa ne razumem! "
Ali, sada sam vrlo daleko. Od Srbije. Civilizacije. Dnevnih novina. Art marketa i meta-informacija. Nalazim se na Alpima. U kolibi s još deset ljudi. Austrijanci, Englezi, Portugalc, Mađar i... ja. Pričamo o svemu i svačemu, i moji novi cimeri, između ostalog, pazeći da me ne uvrede, komentarišu kako je srpsko pozorište na tragično lošem nivou. Da me ne uvrede?! ...
Pa, ja i tako želim da preispitam sopstveni stav.
Laszlo Upor, mađarski teatrolog i član žirija prošlogodišnjeg BITEFA, o Beogradu se izražava kao o posebnom fenomenu. Bledi dok izgovara imena ljudi čije su predstave bile na BITEFU, pa kao primer navodi svoju zemlju koju je jednom ( j.e.d.n.o.m.!!! ) posetio Piter Bruk. ... Posle njegove predstave, kaže, istorija mađarskog pozorišta kreće u drugom pravcu. Uticaj koji je jedno (j.e.d.n.o.!!!) izvođenje, bez reprize, ostavilo na tamošnje umetnike otišao je dotle da su i trećerazredni reditelji od svojih kostimografa tražili da im prave iste onakve kostime kakve je svojim glumcima obukao Piter Bruk. Zamislite šta su onda radili prvorazredni! „BITEF je neverovatan festival", kaže ovaj ugledni dramaturg, „Ali je još neverovatnije kako ste za četrdeset godina ostali potpuno zatvoreni za sve što ste na BITEFU videli. Srpsko pozorište" , zaključuje, „Nije samo staromodno već i loše." Bitefov showcase koji je video, za njega predstavlja niz sklepanih rekonstrukcija iz istorije teatra.
Andre Teodosio iz lisabonske trupe Teatro Praga, sluša Laszlovu analizu, pa zbunjeno vrti glavom. Kako je to moguće, pita se on. Pa, Marina Abramović je Srpkinja! Bojana Cvejić je Srpkinja!!! On sam nije bio u Srbiji, ali je stekao utisak da smo neobično talentovan, mali narod... Nabraja izvesne kreatore zbog kojih srpsku zajednicu u Portugalu smatra „trendseterskom" i meni to imponuje... ali ne mogu da ga ne zapitam: šta misliš? Zašto niko od svih tih ljudi više ne živi u Beogradu?!
Dieter Boyer dobro poznaje kulturne prilike na Balkanu.
Njemu je u tom smislu bilo posebno značajno predavanje koje je držao na FDU. ...Zbog čega studenti ne prave predstave na onolikoj sceni?! Zbog čega ta betonska građevina ni po čemu ne liči na umetničku školu?... Napokon, zbog čega su ga studenti gledali tako bledo i zašto mu nisu postavili ni jedno jedino pitanje?! Očekivao je da će biti nezgodni. Jer, takvi su mladi umetnici! Puni sebe, nadmeni i besni.
Dieter zaista dobro poznaje kulturne prilike na Balkanu i s tim u vezi, njegova mi analiza pomaže da ostalima objasnim kako stoje stvari. Beograd, kako je on primetio, ima prekrasnu, mladu scenu. Gomilu blesavih umetnika sa studijima po BIGZU. Generaciju fenomenalnih pisaca, do Biljane Srbljanović pa na ovamo. Čitao je preko deset srpskih novih drama i mada moje najviše voli, tvrdi da ih ne bi dobro razumeo van konteksta u kom su nastale. Koji je krajnje specifičan i u kom se formirao čvrst generacijski stav... Ali, dodaje, očigledno je da postoje moćne strukture u onome što predstavlja mainstream. Kad misli na Beograd, kaže, čini mu se da postoje dva.
Jedan je video na zvaničnim sastanicima, u velikim pozorištima, na fakultetu... Onaj drugi sam mu, tako kaže, u sasvim nezvaničnoj atmosferi, predstavila ja.
Kate Moyse, multimedijalna rediteljka iz Londona, u Beogradu je bila 2002., kad je s internacionalnom grupom umetnika, radila performans u CZKD-u.
Volela bi da dođe ponovo... Hoće da zajedno pišemo komad...
Njeno mišljenje o ovom gradu, zasniva se na tezi: Beograd je lud! ... Kao vegetarijanka, ovde, izgubila je pet kila. Ljudi voze ko nenormalni, u kolima je ponekad vrištala. Neko joj je ispričao da se na Brankovom mostu igra posebna igra. Ko se prvi skloni iz suprotne trake taj je chicken... Čudi se kako ja još nisam čula za to, a ja joj ne otkrivam da je njen beogradski domaćin s njom odigrao partiju popularne igre zvane "prodavanje žvake". Ona se čudi dalje...Čudi se kako niko nema para a svi jedni druge čašćavaju. Svake noći je, kaže, bila na žurci, svi non-stop piju, ali se ne napijaju... "Such a drinking culture!" ...Ne zna ništa o srpskom pozorištu, sem da je CZKD strava prostor...
Ne zna ništa o srpskom pozorištu.
Ništa? ... Baš ništa.
Simptomatično, to.
Danima razgovaramo... Slušamo predavanja i diskutujemo. Učestvujemo jedni drugima u performansima. Crtamo šeme art-marketa. Pravimo pauze za vežbe zagrevanja,jer je na Alpima čak i u avgustu, povremeno veoma hladno. Noću igramo glupe igre. „Spot the cow"... „Pet the cow"... „Tell us a story"... „Trouth or lie"... Izmišljamo smešne rečenice, u koje svako dodaje po jednu reč. Ponekad čak i pevamo... Pešačimo. Penjemo se. Fotografišemo. Hranimo konje. Odlazmo do udaljenih farmi po sveže mleko i sir. Delimo kućne poslove. Takmičimo se za najbolje spremljen doručak, ručak, večeru i ukupan doprinos simpozijumu u kategoriji „najbolji kuvarski tim". Postaje tesno kad pada kiša. Magla se navlači na prozore, neprozirna i bela ko papir... Sedimo, svi za istim stolom, svako zavučen u svoju knjigu. Jedni se drugima ljubazno smeškamo, a svako za sebe misli kako bi bilo lepo da ostane sam. Čim se razvedri i iz magle provire vrhovi pod snegom, opet se smejemo, opet razgovaramo: o umetnosti, filozofiji, politici... opet smo cool.
Okolnosti pod kojima se nalazimo, neodoljivo liče na reality show.
Noću gledamo zvezde i nagađamo gde je skrivena kamera. Pitamo se da li bismo premašili gledanost Velikog brata, pa kad se razgovor prebaci na Benjamina, Bodrijara ili Lakana, shvatimo da je odovor, konačno i neopozivo: NE.
Izvodim „Balerinu ili Gamma Cas".
Izvode je i oni sa mnom, upisujući svoja iskustva u moj komad kao u ram. Izvodim „Balerinu" i pritom imam takav light show, kakav bi i na Brodveju bio prava atrakcija. Završavam... U kolibi se čuje još samo vokal Igora Markovića, a zatim nastupa najfenomenalnije nevreme na svetu.
Kad stojiš u oblaku, koji paraju munje, svetlost te na trenutke zaslepljuje.
I onda stojiš, potpuno lud, vrištiš, kisneš i gledaš a ne vidiš ništa, čak ni mrak.
Pitaju me: kako sam to „uradila"? ...
Kažu: performans je bio dobar, ali ih potpuno fascinira kraj.
Ja se smejem.
U svojoj ludoj glavi, zaista verujem da je to istina.
Ovo je moja oluja!
Vatromet za mene i svetsku premijeru teksta „Gamma Cas".
„Suviše ličnog"... „Hermetičnog"... „Prekodiranog"... „Nerazumljivog"..."Neizvodljivog"... „Bez spiska lica"... „Bez didaskalija"...
Konzerve, kažu neki... Konzerva, važi, i ne dam ključ!
...
Nekoliko dana kasnije, ponovo sedim na aerodromu u Beču.
U istom onom baru u kom sam, pre dve godine, napisala prvi odeljak za ono što će postati „Gamma Cas". Pred sobom držim novu razglednicu. Vrlo lepu. I sasvim praznu... Uzimam olovku, pišem: „Dunav je u Beču lep, ali nije istina da je plav!"
Onda to precrtam. Ispod žvrljotine napišem devizu simpozijuma.
„Thinking is precondition, not a polite request".
Podvučem. Ustajem. Lepim marku i odlazim.
Ubacujem razglednicu u poštansko sanduče, bez adrese.
Znam da će stići tamo gde treba.
Kao što znam da svaka napisana reč ima svoj eho u večnosti.
Kao što znam da su ljudi smešni. Kao što znam da kupuju zvezde.
Kao što znam da svako poseduje čitavo zvezdano nebo i kao što znam da ne postoje nerazumljivi tekstovi, već nepažljivi čitaoci.
Kao što znam da posedujem samo sve ono što znam...
A onda, krećem nazad. U svoju meta-informaciju, pozorišnu provinciju, u svoj ludi, bučni i siroti, dvolični grad. Jedan kraj koga prolazim i drugi koji sam Ja.
Minja Bogavac
p.s.
„Ej, Minja... Ovo je lepo, ali stvarno nije drama!" HA.