Danilo Kiš je stalno razmišljao o tome kako da pisac bude izbavljen od politike. Mučilo ga je to što kao srpski pisac uvek treba da se bavi politikom, što mu se nije sviđalo, iznosi detalje Ilma Rakuza iz svoje prepiske sa Kišom. Ilma je i sama pisac i prevodilac Kišovih dela na nemački jezik.
Ne misle svi pisci kao što je razmišljao Danilo Kiš. Mnogi, ne samo da ne žele da budu izbavljeni, već u politiku svojevoljno srljaju.
Odnos pisca i politike je višeslojan.
Politika je večna tema književnih dela. Neiscrpno vrelo. Pišući svoja dela psac je, svesno ili ne, društveno, pa i politički angažovan. Čak i onda kad svoju literaturu, kao Flober recimo, shvata kao čistu umetnost, ona u sebi skriva zauzimanje društvenog i politčkog stava, dakle određeni angažman autora.
Književnost je uvek angažovana, govorio je Sartr, ona sahne ako je svedena na nevinost. Ako svaka napisana rečenica ne odjekuje na svim nivoima čoveka i društva, onda ne znači ništa. Književnost jedne ephe, to je epoha svarena svojom književnošću.
Takva vrsta angažmana pisca, umetnika i intelektualca nije i ne može biti sporna. Zbog takvog angažmana, mnogi su pisci bili žrtve politike i političara. Solženjicin, recimo.
Međutim, neposredni angažman pisca u politici može biti vrlo sporan. Jer, moralnost politike je contradicio in adjecto. Zamke političkog angažmana su tim veće, što svako bira takvu politiku kakav je čovek, a ne kakav je pisac.
Politika je mnogim piscima biti izvrsna odskočna daska. Svojim političkim angažovanjem oni su sebi obezbedili velike tiraže, književne nagrade, ulazak u školsku lektiru i lagodan život. Ipak, nisu mogli obezbediti ono što je za svakog pisca najvažnije - kvalitet vlastitog književnog dela. U to su se uverili gotovi svi režimski pisci čijih se imena više niko i ne seća.
Krleza je politcki angazman pisca nazvao iluzionistickim mastanjem o slobodi.
Pojedini, doduše retki, pisci bili su uspešni u politici, kao i u pisanju. Ako ne i uspešniji. Marlo i Havel, recimo.
Drugima je, opet, politička funkcija ubila fikciju. Vuku Draškoviću, recimo.
Ima i političara, koji su ovenčani Nobelovom nagradom za književnost, iako i nisu bili pisci. Čerčil, recimo.
Borhes je znao da pisac ne može da bude moralno indiferentan pa ni neopredeljen, ali i da književnost nije sredstvo političke propagande. Zato je u svojim delima raskrinkavao i demistifikovao politiku.
Za razliku od Borhesa, aktuelni nobelovac Le Klezio je u svom prvom obraćanju izjavio da su današnji pisci politički impotentni.
Kad je već reč o impotenciji, staro je mišljenja da pisci, i umetnici uopšte, svoju kreativnu presahlost, dakle impotenciju, pokušavaju zameniti političkom potentnošću. I to ne samo kroz politički anganžman, već vršeći vlast, po mogućnosti sa najvišeg nivoa.
Neki veliki pisci su to pokušali, ali im nije uspelo. Vratili su se pisanju i ostali veliki. Mario Vargas Ljosa, recimo.
Nekima je nakratko uspelo da osvoje vlast, ili su bar mislili da im je uspelo. Dobrici Ćosiću, recimo.
Politika jede svoju decu. Ne samo svoju, već i našu.
Pisci su za političare potrošna roba. Iskoriste ih za svoje ciljeve, a zatim odbace kao pocepane čarape.
Kad god se to desi, a dešava se i ovih dana, gorak ukus osete u svojim ustima, ne samo od politike iskorišteni pisci, već i mi njihovi čitaoci