Leto me uvek podesća na muziku Lole Novaković. Uz njen glas, ni ove vrućine ne izgledaju toliko strašne. Njene pesme me uvek vraćaju u neko srećnije i nevinije doba. Ovaj post posvećujem svim mojim prijateljima. Onima ovde i onima koji više nisu ovde, ma gde to bilo.
Lola Novaković i Dragan Antić Čamac na Tisi
by Djordje Matić (leksikon YU mitologije)
Prva dama domaće poslijeratne popularne muzike. Raskošna prirodna plavuša, velikih svijetlih očiju bila je predodredjena za uspjeh. Naročitog, sjajnog porijekla (otac, beogradski predratni industrijalac, majka purgerica), postala je zvijezda ranih šezdesetih, eksplozijom radije umjesto sporim, upornim probijanjem, nastupom na zagrebačkom festivalu gdje je izvela pjesmu 'Ti nisi dosao', posvećenu Cunetu Gojkoviću, njenoj tadašnjoj ljubavi, pobrinuvši se za jedan od, kažu, najuzbudljivih momenata domaće televizijske povijesti.
Prepunjena emocijama, u živom tv-prijenosu, Lola je cak uspjela preskočiti instrumentalni uvod pa ga je orkestar morao odsvirati ponovo. Kad je napokon zapjevala, svjesna osobnosti poruke teksta pjesme, oči su joj se ispunile suzama - svejedno je nastavila pjevati, dok je publika u Lisinskom i kraj televizora suzdržanog daha pratila ovu dramu. Kad je nekako ipak zavrsila pjesmu, publika je eksplodirala - aplauz je trajao punih devet minuta!
Zvijezda je rodjena.
Nastupila je kao druga po redu naša pjevačica na takmičenju za Pjesmu evrovizije (prva je bila Ljiljana Petrović i 'Neke davne zvezde' sa tekstom pjesnika Miroslava Antića), sa pjesmom 'Ne pali svetla u sumrak'.
Natupala je i u inozemstvu: pjevala je u Beirutu u noćnim klubovima.
Odlikovale su je pjesme jedinstvenog gradskog osjećaja - grand balade, otpjevane eksplozivno i sa puno drame. To potvrdjuje i podatak da je dio njena repertoara, izmedju mnogih, bila i Brelova 'Marieke' - vrsta 'egzistencijalne sansone' kakvu je pjevala Lola, bila je patent upravo ovog Belgijanca.
Pocetkom sedamdesetih udaje se za pjevača Dragana Antića i polako se povlaci sa estrade. Još krajem te dekade i početkom slijedeće ona je vec bila dio memorije i referenca misteriozne prošlosti. Kad bi se ponekad, u nostalgicnim retro-programima pojavila njena snimka, moji bi se starci uvijek nekako ganuli. 'Lola', promumljao bi tajnovito moj stari.
Zasto je bila tako voljena, u čemu je bila misterija, mogli bi se danas pitati?
Nešto svakako od nostalgije generacije naših roditelja, nostalgije za jednim naivnijim vremenom, svakako, ali i nesto drugo. Ona je najprije, za razliku od mnogih pjevačica sa pravim ili namjernom šarmom djevojcica, bila prava žena - a woman in full - netko tko se nije sramio svoje ženstvenosti i senzualnosti.
Osim toga, kad danas analiziramo njene tekstove vidimo da su se tu odvijale čitave drame - ne apstraktna 'ljubav' ili žanrovska 'bol', nego ozbiljne situacije urbanih ljubavi, prevara, preljuba i slomljenih srca. Lola je negdje podsvjesno u psihama slušateljstva ostavljala utisak da bi baš ona mogla biti 'druga žena', ona što je ugrožavala veze, pa onda nakon burne afere bivala ostavljena jer on, ljubavnik izmedju strasti - koji ona predstavlja - i sigurnosti doma, bira ovo drugo, pa se na kraju vraća u tu sigurnost.
Kad ponekad čujem neku njezinu pjesmu vidim i naročitu atmosferu toga doba: zamislim Beograd, u crno-bijeloj tehnici, noć, gradi se Novi Beograd, a svjetli tisuće prozora u mraku.
Iza jednog od svjetala je on, bivši ljubavnik, koji ne zna da, dok okolo brije vjetar a grad i dalje sjaji rezignirano, ona stoji i gleda u te prozore, stiscuci se u kaputu, sama, ostavljena, ponosna. Out in the cold.
Lola Novaković Duga topla noć
Lola Novaković Ti nisi došao
I jedna posebna posveta: Lola Novaković Deca Pireja
