Dva ministra iz Vlade Srbije bila su pre neki dan u Sremskim Karlovcima na početku obnove Svetosavskoga doma i ćaskali tamo sa novinarima i sremskim vladikom. Ništa čudno u tome događaju nema samo po sebi, ali kad se pročita šta su oni tamo govorili, odnosno šta je govorio ministar prosvete onda čovek ne može biti spokojan glede budućnosti društva i države u kojoj živimo.
Na novinarsko pitanje kakve veze imaju njihovi resori ( prosveta i trgovina) sa SPC i obnovom Svetosavskoga doma, ministar Lončar je pomalo iznenađen takvim pitanjem odgovorio da i te kako imaju veze jer je on još u prošlom mandatu lično obezbedio pare za taj dom a da se njihova stranka ( DSS) prepoznaje po tome što drži reč. I ne samo to. Otkrio nam je još da je Vlada obezbedila pare za obnovu svih crkava u Srbiji ( pravoslavnih, naravno) te dodao da bez obnove crkve i duhovnosnti ( opet pravoslavne dakako) nema budućnosti.
Još je ministar "mudro zborio" o potrebi duhovnoga uzdizanja, ulozi majke crkve u državnom životu, planovima što čvršće isprepletenosti državnoga i verskoga i posebno bio srećan zbog toga što su on i njegovi, a tri poslednja ministra prosvete su iz DSS-a ( Ljiljana Čolić, Slobodan Vuksanović, Lončar), uspevali i uspevaju da svake godine "navataju" sve više dece za veronauku i tako ih miču od opasnoga alternativnoga predmeta "građansko vaspitanje". Mogu zamisliti koliko su tek za to obezbedili para za razne verske slikovnice, flomastere i ekskurzije po manastirima. Pri tome nije problem da pop veroučitelj "znanje uteruje" pečući decu žaračem kao onomad u nekom selu kod Kladova i da ostane i dalje predavač.
E, sad, kad taj ministar i njegova stranka drže vlast, nije ni mogao biti osuđen onaj iguman - pedofil sa Fruške Gore i samo naivni mogu živeti u uverenju da je predmet zastareo iz objektivnih razloga.
Šta mene ovde najviše muči.
Ne razlikovanje vere kao privatnoga ubeđenja i crkve, u ovom slučaju SPC kao društvene organizacije.
Vera je privatno ljudsko uverenje, verovanje je lični odnos pojedinca prema elementarnim pitanjima života i protiv toga se ne može ništa imati.
Ono protiv čega sam, jeste već poodmakli pokušaj SPC i značajnog dela vlasti u Srbiji da od SPC naprave ono što je nedopustivo da ona bude. Da bude državna religija sa monopolom vaspitavanja i monopolom suđenja šta je moralno a šta ne, šta je društveno prihvatljivo a šta ne. Mi imamo na delu poodmaklu klerikalizaciju koju je zbog budućnosti potrebno suzbiti.
Pogledajte kakav su odnos država i crkva napravile u sinergičnom nastupu prema susednim državama. Vladika Filaret ne može zbog klerikalnog delovanja u Crnu Goru. U Makedoniju ne može ni jedan drugi vladika. Pogledajte taj automatizam koji se unisono preuzima. Ako si rođen u Srbiji ili ako su ti roditelji pravoslavne vere, onda je nezamislivo da i ti ne budeš. Ako se slučajno drzneš da ne budeš, nešto sa tobom nije u redu. Ne možeš biti ni Srbin. SPC ne zanima istinska verska dimenzija, nju zanima samo očuvanje identiteta srednjevekovnoga tipa. Zato ona nema ni sirotišta, ni bolnice ni javne kuhinje. Ali škole, e toga joj nikada dosta...
P. S. Onaj ko čuje da je Lončar spomenuo Bolonjski proces, neka javi, sledi nagrada...