U guzvi sam ovih proteklih nedelja, dragi blogeri.
Prevodim i titlujem (na 6 sluzbenih jezika UN - arapski, kineski, ruski, engleski, spanski i francuski) neka moja tri filmcica o stradanju ljudi na Kosovu i Metohiji. Zahvaljujuci inicijativi vise zemalja-clanica Ujedinjenih Nacija, ovi filmovi ce tokom sledeceg meseca biti predstavljeni na zvanicnim sastancima Saveta Bezbednosti i podeljeni clanovima radnih grupa zaduzenih za pitanja bezbednosti i zastite kulturne bastine u regionu.
Takodje, zbog interesovanja nekih televizija u svetu da emituju ove filmove, sada moram dodatno da sredjujem i sliku i ton da bih, koliko-toliko "opeglao" moje "low-budget" amaterske zapise kojima sam kao nezavisni autor i producent, pokusao da "dokumentujem" neke od stravicnih dogadjaja i stradanje ljudi na Kosovu i Metohiji tokom poslednjih 10 godina.
Zbog toga (ali i zbog nekih drugih razloga) putujem za par nedelja u Njujork i sada pokusavam da sve uradim na vreme i pedantno.
Na srecu, izgleda da sam malo preterao sa trcanjem proslog meseca (tri puta sam trcao distance duze od 20 km) i sada me nesto gnjavi u desnoj preponi, pa mirujem. Tako, mogu da radim na ovome projektu. Ili cisto onako da sedim u fotelji i da gledam u zid. A, to volim da radim.
I zureci tako u zid, skapirao sam da cu morati u Njujorku ozbiljno da nastavim sa trcanjem i vezbanjem. Brze-bolje saopstim tu moju zelju Kamali i ona mi vec danas javlja da mi je uzela "membership" u klubu u kome ona vezba. I da je njena instruktorka rekla da bi vrlo rado sa mnom radila vezbe istezanja. Zbog mojih godina, to je jako vazno.
Istezanje.