Bila sam u matici. Videla sam sunce. Okruglo je, žuto i sija. Zajedno samnom sunce su zelenim potiljkom gledale i horde ljubičica, kojima se osuo moj plac u Zavičaju. Ljubičastim kao noć pocrvenela od stida, konkurisale su bele. One što imaju ljubičaste trepavice. Između njih se mogla pronaći i po koja lilasta, neodlučna ljubičica, koja će tek pri trećem izbacivanju glistastog korenčića odlučiti koje boje želi da bude. Iznad njih je žutim prahom cvetao tanušni dren, bez straha od iznenadnog mraza, očito verujući o legende o svom zdravlju. Pored njega su prve cvetove, gusto ružičaste boje, otvarale breskve, grana okićenih loptastim pupoljcima, koji su čekali na red za učestvovanje u izložbi prirodnog kiča. Grbave, stare šljive, naljuskanih stabala, mudro su ćutale tišinom pametnih sova, bez namere da procvetaju pre no što postane jasno da žutu tepsiju neće zameniti podla slana.
Tada je izgledalo da i drugde sjakti sunčani mesing i da proleće stiže u pismene zadatke tačno po voznom redu. U šta sam duboko verovala do polovine susedne države, odakle su se, odjednom na severnom horizontu prikazali u punom crnilu mordorski oblaci. Samo je falilo ono oko na okretanje.
Tačno na slovenačkoj granici stalo je proleće. Biće da nije dobilo šengen. Zavesa nanizanih kapi kiše, vodenih perli prašnjavo sivih kao u napuštenom frizerskom salonu, zaklanjala je pogled, okačena o niske, tučane oblake.
Prolaskom kroz istu stizalo se u krajolik zbog koga svi režiseri filmova strave i prepadanja mogu da se pokriju ušima i stide u ćošku. Transilvanija u njihovoj mašti je samo ubogi pokušaj dočaravanja vampirskih magli, koje su se vukle za Baba Martinim blatnjavim nogama, koje su u kaljavim, razgaženim papučama, batrgale sivim drumovima, ušljiskanim tvrdoglavom kišurinama. Kroz rupe na njenim čarapama izbušenim upornim mrazevima i zarozanim blatom, cedile su se bare ledene vode. Zimina baba, zanemarena kao ostavljena žena, mlatila je osvetoljubivo oko sebe, bičevima uporne, drljave vodurine.
Drveće ni pod razno, poučeno dugogodišnjim lošim iskustvom u okršajima sa baksuznom babom, nije nameravalo da napupi. Trudilo se da se sivilom utopi u opštu sliku, iz koje su samo ponegde virile njegove koštane grančice. Nadajući se da bi kompliment moglo da dobije bar od grofa Vlada, koji je upravo takvim biljnim skeletima ukrašavao okolinu svog filmskog doma sa konstantnim problemom vlage.
Kroz takav uvod i dobrodošlicu stigla sam u Makondo, koji se iz nepoznatih razloga predstavlja kao Ljubljana. Od tada, do sada, kiša ne staje. Kao što to Makondu i priliči. Svako veče me uspavljuje zvuk prirode kojoj je pukla cev, a budi zvuk prirodnog tuša, odvrnutog bez milosti i bez obzira na rast cene vode. Drveće počinje da liči na ćelave vlažne gljivice. Na mojoj prozorskoj polici u šoku ćuti pupoljak lale, stisnut kao ljutita usta. Na pamet mu ne pada da procveta. U njegovom neposrednom, saksijskom komšiluku, smrzavaju se tri naivno procvetala narcisa, koja već danima pokušavaju da se predomisle i nazad zatvore, u čemu ih ometa centralna trubica sa karnerom. Žutim laticama nekako i uspeva, ali trubica štrči u kišne dane. Sa nje se, kao sa preraslog nosa, cede slinave kapljice na promrzle, sve bleđe zelene listove.
Ulice već danima liče na duge staze olimpijskih bazena. Po kojima, najbrže što mogu, plove kišobrani, na unutra uveli od pritiska kiše. Najtraženiji model ove međusezone je gnjuračko odelo. U kombinaciji sa elegantnim, gumenim čizmama sa rol kragnom.
Ljubljančane u Sloveniji zovu žabarima, zato što žive na bivšoj močvari i najvećim delom godine u shodnoj, mlečnoj magli. Kažu da imaju plovne kožice između prstiju. Svako jutro proveravam ruke. Sigurna sam da mi se prsti skraćuju, na račun izvrnutih mostića između njih. Za svaki slučaj proveravam i stopala. Situacija je ista. Iza miške počinje da me svrbi. Imaću manji problem sa kucanjem perajima, ali ću bar sa njima moći da izađem iz kuće češće no ovih vodenih dana. Mogla bih da probam da dišem na uši, dok mi se ne otvore škrge.
Pozdrav iz Makonda.