Postovano i drago drustvo,
Na ovaj odsudni korak-prvenac primorao me je sjajan blog kolege Anfakija. Ovo se moze shvatiti i kao zadzepak njegovom tekstu a i kao fusnota.
Kako sam vec tamo rekao, pre izvesnog vremena skuvao sam i poslao na net dva svoja DJ/radiofonicna miksa, sastavljena iskljucivo od onoga sto je moje matoro uvo ocenilo kao YU DANCE CLASSICS, volumes 1 & 2, buduci da je disko muzika sedamdesetih, kao i dance zanr uopste, neka vrsta mog uzeg muzickog
Smeta mi akustika u sali koja dodatno pojačava šuškanje kesica čipsa i štapića, grickanje kokica, otvaranje bundevinih i suncokretovih košpica i sličnih oralnih zanimacija. Iako imam problem sa objedovanjem pred filmskim platnom, zbog čega sve ređe idem u bioskop/kino, nemam problem da na filmu gledam kako se konzumira i priprema hrana.
Kada pomislim na film i hranu. pored kokica, prvo što mi pada na pamet je Vlak u snijegu. Pokojni Mate Relja je režiser ovog dječijeg ostvarenja urađenog po istoimenom romanu Mate Lovreka. I danas imam više štampanih izdanja ove knjige
Dva su razloga, jedan spada u domen vremenskih prilika, poslednjih dana se nad Pekingom vidi nebo. Nije posebno interesantno ali se vidi. Dovoljno.
Drugi, nešto više ličan, su medalje Čavića i Đokovića. Potpuno interesantne. Da li i dovoljne?
Bio sam u Atini pre četiri godine, na pitanje odakle sam odgovarao sam iskreno, uostalom, bilo je i gorih situacija nego što su Igre sa skromnim rezultatima pa nisam imao problem da kažem odakle sam.
Usledilo bi kontrapitanje, šta je sa vašim košarkašima, pokušavao bih da objasnim, nije bilo lako...
Ako bi
(update : obavezno posetite. Ovaj momak je, sa ostalim visprenim komentatorima dobrog pamćenja, poprilično doprineo da ovaj blog ispadne baš ovako.)
Nije nikakva tajna moje prepotentno mišljenje da smo osamdesetih imali jednu od najjačih, ako ne i najjaču pop – rock
Ja sam ostala bez teksta.
Vi me znate, i znate da se to desava retko.
Odakle da počnem?
Vi me znate. Znate da TV gledam retko. Skoro nikad.
Znate da nisam gledala reality show programe tipa Big Brother,
Idol, etc. I ne volim. Dosadno mi. Eto.
Takva sam. Nisam gledala Sex & City, Eurosong....nisam od te vrste...
Al baš.
Secate se mog bloga,
http://blog.b92.net/text/3077/Mamasgotabrandnewblog/
Pogledajte, molim vas, ako se ne sećate.
Gallipoli je poluostrvo, kopno uz Dardanele (ime potiče od grčkog Καλλίπολις - "divan grad"), a Siachen je glečer, drugi najveći na svetu na tromeđi izmeđi Pakistana, Kine i Indije (ime potiče od kineskog i indijskog सियाचीन - "mesto ruža")
Šta zajedničko imaju (ako imaju) Galipolje i Siačen?
Rat.
Ili - još bolje - rat na ta dva mesta je paradigma koliko svaki rat ipak pokaže sopstveni besmisao i kako ta činjenica nikada (naravno) neće sprečiti ljude - da ratuju. Uvek će biti razloga, povoda i motiva, bez obzira na primere poput Galipolja i Siačena.
Igrao sam se rata dok me nije stigla granata
politika me zanimala od malena
Onda sam skontao da najbolje prodje onaj koji pojma nema
Ali ono sto me uvek cudi
Da uvek oni koji kazu da se pametan pravim ustvari se prave ludi
Prvo ssam bio za vuka I monarhiju
Dok treci put nisam procit’o sokrata I zavolio filozofiju
Pa sam skrenuo prema centru desno
Za kostunicu glasao svesno
Tek kad su ubili zorana lako sam kod dss pronasao stotinu mana
I bilo je Kosovo bilo je sranje
Jos jedan rat u nizu
Kao prvo - zahvaljujem se A. Stošiću – The Teči, čiji je izvanredan blog "normalni ljudi" bio inspiracija za ovaj skromny tekst. Da budem potpuno iskren, svemu je pripomoglo i par komentara Dr Wu -a
Poprilično često se na blogu, na raznolikim temama, susrećemo sa "starom Jugoslavijom".
Da li su to : muzika, TV, sport, putovanja, geografsko prostranstvo, političke zavrzlame, rat, pokolji, nacionalizam, navijači, zločinci,
гост Аутор г. Јеремија
Jozef K. je, pre nego što sam ga upoznao, bio profesionalni oficir.
Oficirski poziv je duga tradicija njegove porodice. Iz generacije u generaciju, bar je jedan muški član tu tradiciju nastavljao. Kako je Jozef K. bio jedinac, pitanje njegovog životnog poziva nikad se nije ni postavljalo. To što je bio nežne građe, emotivan i sa izraženim sklonostima, pa i talentom,
Tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, na osnovu svog ovlašćenja iz člana 18 Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljem tekstu: Statut Međunarodnog suda), optužuje
Radovana Karadžića
za: GENOCID, ZLOČINE PROTIV ČOVJEČNOSTI, KRŠENJA ZAKONA ILI OBIČAJA RATA i TEŠKE POVREDE ŽENEVSKIH KONVENCIJA IZ 1949. GODINE, kako slijedi:
Optuženi
1) Radovan KARADŽIĆ je rođen 19. juna 1945. godine u opštini Šavnik, danas Republika Crna Gora, Savezna Republika Jugoslavija.
2) Radovan KARADŽIĆ je bio jedan od članova osnivača Srpske demokratske stranke (u daljem tekstu: SDS) koja je u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Bosna i Hercegovina) osnovana 12. jula 1990. godine. Od 12. jula 1990. do 19. jula 1996, kad je dao ostavku, Radovan KARADŽIĆ je bio predsjednik SDS-a. U tom je svojstvu, između ostalog, predsjedavao sastancima Glavnog odbora SDS-a.
3) Radovan KARADŽIĆ je dugogodišnji saradnik Momčila KRAJIŠNIKA, bivšeg predsjednika Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: "skupština bosanskih Srba") i člana Savjeta za nacionalnu bezbjednost i proširenog Predsjedništva takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: "srpska republika") i Biljane PLAVŠIĆ, bivšeg člana kolektivnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine, vršioca dužnosti predsjednika srpske republike, člana predsjedništva srpske republike i potpredsjednika Republike Srpske.
4) Radovan KARADŽIĆ je postao predsjednik Savjeta za nacionalnu bezbjednost srpske republike 27. marta 1992. godine.
Dobro došli u svet fantasy fudbala, pred početak nove sezone u Premijer ligi. Mnogi od vas već su imali prilike da se ranije oprobaju u ovakvim igrama, drugi su sa konceptom upoznali na Evropskom prvenstvu ovog leta, kada je B92 debitovao i načinio probnu igru.
Pretpostavićemo da vam je koncept igre jasan, da ste pravila dobro proučili i da ste satsavili tim, ili tek planirate da to učinite. Ponudićemo
Hodam vrelim ulicama. Kroz glavu kolaju raznorazne misli. U stomaku mi blagi grč.
Pokušavam da razgraničim emocije. Ne ide mi.
Do odredišta imam nekih 10 minuta i u početku mi izgleda da nikada neću stići, a onda shvatam da mi je korak sve sporiji. Ne znam zašto. Tražim uporno trag misli koji bi mi objasnio, makar i u naznakama šta mi se dogadja.
Ako bi sproveli anketu medju matematičarima i pitali ih koji je, po njihovom mišljenju, danas najteži nerešen fundamentalni matematički problem, verujem da bi njih 9 od 10 odgovorili "Riemannova hipoteza". Ovaj problem je svrstan medju milenijumske probleme Clay matematičkog instituta i za njegovo rešenje je ponudjena nagrada od milion dolara. Problem je postavio B. Riemann u jednom
Malo vremena provodim u hotelskoj sobi, ali, kao i uvek kada sam van matice, obavezno ’vrtim kanale’ i pokušavam da gledam televiziju, bar malo.
Uostalom, i kada sam u Beogradu desi mi se da se izigram daljinskim upravljačem i, poražen, odustanem. Ili negde stanem.
Ovde na šest ili sedam kanala idu događaji sa Olimpijskih igara, a od 62 kanala u hotelskoj ponudi, čak dva su satelitski i nisu na kineskom jeziku, HBO i CNN.
Nema B92.
Nema ni jednog od dva kanala državne televizije. Srpske. Medijski javni servis azijske Kine solidno je zastupljen.