Ulazimo i u drugu nedelju Roland Garrosa, a od naših igrača na turniru ostaju samo muškarci - Novak Đoković, Janko TIpsarević i Nenad Zimonjić. Sve tri igračice su završile turnir, pri čemu je Ana Ivanović osvojila nove bodove, Jelena Jaković ih je izgubila, a Bojana Jovanovski je ostaje na istom broju bodova. Od muškaraca koji su ispali Viktor Troicki je izgubio bodove, a Filip Krajinović će ih osvojiti.
Što se ostalih rezultata tiče, valja izdvojiti da su sestre Vilijams neoubičajeno rano ispale sa gren slema. Ostali rezultati uglavnom očekivani, kod muškaraca svih 10 prvih nosilaca je i dalje u igri, a i kod devojaka je većina njih još uvek na turniru
Digla se velika galama ovih dana oko pravih i lažnih (engl. fake) naloga nekih od naših političara i drugih poznatih ličnosti na Twitteru. O tome pišu novine, govori se na televiziji, diskutuje i na samom Twitteru. Međutim, ne znam da li je dovoljno pažnje posvećeno pravilima koje sam Twitter propisuje, a koje prihvatate samim otvaranjem naloga na ovom servisu.
Juče je bio zanimljiv datum.
Broj sedam je u tradiciji naše civilizacije uvek imao vaznu ulogu: u matematici, u mitologiji, u umetnosti.
Način pisanja ovog broja potiče iz Hindu glifa
koji je kasnije preuzet u arapskom pismu.
Sedam je prost broj, septagon (sedmougao) je najmanji pravilni poligon koji se ne moze konstruisati koristeći samo lenjir i šestar (3-,4-,5-,6-ugao moze).
Muskarci su svinje
Evo uzmimo moj primer. Ja barem priznajem. Uvek kod se raskida krst krivice je padao na mene. Kasnije sam se naucio da se uopste ne koprcam, vec da samoinicijativno prihvatim svu krivicu na sebe. Mada verovatno sam i bio kriv, samo nisu sprovedene istrazne radnje i prikupljeni dokazi protiv mene.
Pada mi na pamet moj prvi brak. Imao je imao odlican pocetak. Ljubav na prvi pogled,
Imao sam nedavno polemiku sa jednim kolumnistom lista Danas. Završila se tako što je objavljena nekolicina pisama «čitalaca», koji su opisali moj karakter, moju kratku biografiju, moje tekstove na blogu i sve ostalo što sa predmetom polemike nije imalo nikakve veze. Tu sam pomislio da nema smisla javljati se i odgovarati na tekstove «javnih radnika» jer ukoliko urednik poželi topli zec ti ne gine. «Odjeci i reagovanja» uvek mogu biti tu da ti oprlje brkove, da ti smrse konce, da ti lupe packe, da te zgrome...itd.
Onda je znači bolje napisati blog! A kako to može
Tri minuta posle osam uveče Cvetković je poslednji ušao na sastanak noseći aktovku i papirnu, braon kesu. Sva svetla u sali na trećem spratu zgrade u Nemanjinoj ulici bila su popaljena, a čoju na stolu načičkanu flašicama kisele vode, svi su još malo dotezali kao na mirovnim pregovorima. Izuzev sekretarice Slavice koja je za malim stolom sa strane ispijala nemasni jogurt i pripremela se da hvata beleške, ostali su piljili u zelene dlačice po čoji.
Kafe-kuvarica Milijana servirala je šoljice s kafom pred ozbiljna lica za okruglim stolom kao da je i dalje servirka u vtiću.
Podijelit ću s vama link koji mi je stigao mailom. (Uz izvinjenje ako je već bilo, a ja sam previdjela)
Izgleda da se pojedinci vesele što je Japan "napokon kažnjen" za Pearl Harbor.
Samozvani "kršćani" se ponose što je bog "kaznio ateiste".
Debili, licemjerni! Ako je ovo kazna nad neznabožačkim svijetom, kakva li će tek onda kazna doći na vas koji molite
Devedesete godine su bile zle i za ljude i za knjige. Ljudi su ubijali i ljude i knjige. Zbog pogrešne nacionalne pripadnosti. I sopstvenog zverstva i gluposti. Tih godina su spaljivane i bacane knjige pisaca koji nisu imali državljanstva država u nastajanju. Nije bilo važno što mnogi odavno više nisu bili živi, važno je bilo samo odakle su, kako im se prezimena završavaju, ko su im bili roditelji. Oni prema knjigama milosniji su ih poskidali sa polica biblioteka, od zatvorskih do školskih, i dali ih u preprodaju.
Tih godina je ljubljanska antikvarnica prosto bila zatrpana »počišćenim« knjigama srpskih, hrvatskih, makedonskih, bosanskih pisaca. Za svaki slučaj su maknute i knjige ruskih i bugarskih pisaca. Zvuči nekako slično, zlu ne trebalo, da ne čiste dva puta. Prodavale su se u bescenje. Sabrana dela Andrićeva su koštala kao jeftiniji mesečni magazin, ni Danilo Kiš nije bolje prošao. Puškin i Jesenjin su jedva dobacivali do papirnih maramica. Dobro očuvane knjige, odličnog papira, još bolje štampe, večitog poveza i još večitije sadržine.
Dobre vesti:
"ID kartice nose sve sestre i većina lekara."
Dok je u 17. veku u Engleskoj besneo građanski rat između rojalista i parlamentaraca, istaknuti astrolozi tog vremena aktivno su se uključili u sukob objavljujući svoje predikcije u astrološkim almanasima. Astrolozi naklonjeni rojalistima predviđali su pobedu rojalista, a oni naklonjeni parlamentarcima - pobedu parlamentaraca. Uticaj te propagande bio je toliko veliki da se pozitivna predikcija ishoda neke bitke izjednačavala sa pojačanjem od pola tuceta pukova.
Džordž Varton (George Warton) bio je astrolog na strani rojalista. Kada su parlamentarci prevagnuli, obreo se u zatvoru (verovatno po članu 38. Zakona o vladi i ministarstvima) i izvesno je da bi bio i obešen da se za njega nije založio Vilijam Lili (William Lilly), inače astrolog parlamentaraca. Kada je došlo do povratka monarhije, pa se Lili našao u nemilosti, iz problema ga je izvukao Elajas Ešmol (Elias Ashmole), inače astrolog-rojalista.
беше
FONDACIJA TANJA PETROVIĆ, osnovana je sa željom da se podrže ličnosti koje su izuzetnim zalaganjem doprinele afirmisanju kulture i umetnosti u medijima.
Da nije sudbina neuračunljivog karaktera, često neobjašnjivo zla i surova, danas bi Tanja slavila 48. rođendan. Umesto toga, Tanjina tanka nit o kojoj visi ljudski život se prekinula nedelju dana pred taj dan, pre dve godine. Uprkos tome, te dve godine, svi oni koji su joj bili bliski, oni koji su je voleli i koje je volela, još uvek ne veruju da je nema. Čak ni oni koji su doživljavali ono čega se svaki ljudski stvor najviše boji – gledanja smrti koja je sasvim izvesno tu, čekanja na njen konačni, završni pokret. Ni onda kada je njena smrt postala vest u novinama, dnevnicima, vestima, ni tada nije ništa manje bila nestvarna, čak ni silna tuga nije uspela da obriše osećaj da je Tanja još uvek tu negde, da će pozvati, javiti se kao da se vratila sa nekog od puteva na koje je tako volela da ide.
Ovaj tekst je inspirisan mojim interesom za operu, mojoj uspomeni na babu, sećanjem na jedan vic, i skorašnjim diskusijama na blogu o tome kada i zašto neki dijalekt postaje jezik. Za lingvistiku i srodne nauke ja sam potpuna neznalica. Meni je samo sve ovo veoma zabavno. Poznavaoci opere, molim vas ne popravljajte mi greške u libretu, ovo je samo moguće vidjenje istog. Poznavaoci torlačkih dijalekata, takodje vas molim da mi ne popravljate greške, ovo je dijalekt moje babe, onako (nesavršeno) kako ga pamtim. Ona je, slično kao Kronkajt ali mnogo pre njega, volela da završi svaku priču sa “i takoj i toj bidna”.
* * *
Probao sam da dodam akcente gde mislim da je trebalo (ponekad su verovatno završili i na pogrešnom mestu). Rečnik manje poznatih reči i izraza je na kraju. Nisam insistirao na kompletnosti. Uostalom, tekst je na srpskom, zar ne?