Situacija nam uopšte nije dobra, narod je sve više deprimiran, izneveren, iznerviran, a stranke im nude nove žvake i prodaju maglu. Za sve se ima izgovor i opravdanje, stalno su krivi oni pre, “teško nasleđeno stanje“ i “uticaj nepovoljnih svetskih tokova” pa i zavera.”Srpski Davos” već nekoliko godina postavlja dijagnoze ali bez terapije tako da mu to dođe otprilike kao fitoterapija pa kome pomogne dobro je, a kome ne ionako je to samo pomoćno sredstvo.
Istovremeno, vladajuća koalicija najavljuje rekonstrukciju vlade kao formulu spasa, opozicija poseže za stiropolom, Voja poručuje iz Haga da “Srbija mora da odluči da li će nastaviti putem koji vodi ka uništenju države i naroda ili će se okrenuti nacionalnim interesima i tradicionalnim prijateljima», a neki poznati pokreti najavljuju da će formirati stranke koje će konačno spasiti Srbiju i «izvući je iz kandži mrskog Zapada».(interesantno da se i u Hrvatskoj nešto slično glede desnice dešava).
Šta reći na sve ovo?
Iako na prvi pogled izgleda da je samo šala, ipak čini se da se odgovor i rešenje mogu potražiti u tekstu nepoznatog autora koji obaveštava da je Srbija otkrila “Teslino tajno oružje”. Tekst sam dobio mejlom i u celini ga prenosim.
Evo tog teksta i te “ekskluzivne” vesti:
“Srbija došla u posed Tesline velike tajne za kojom se traga preko 50 godina!»
Jedan kratak blog o inspiraciji pre nego što se ova godina završi.
Šta je ovo?
U toku jednog dana treba vam
4 da bi vaše telo radilo kako treba,
8 da bi vaš mozak radio kako treba,
i 12 da bi prevazilazili vaše potencijale?
Želim vam svima da imate puno ovoga ...
... u sledećoj godini i da budete iskra koja će da pokrene ovakvu lančanu reakciju.
"Ništa ne košta da započnete lančanu reakciju!" - ČM co. Okrenite se ka nekom bliskom i iznenadite ga.
Samo iskreno i samo napred!
Objekti prosvetnih igara su konačno krenuli u škole. Roditeljima je svanulo, a su kuće ostale u tišini. Nema glasnijeg zvuka od onog koji se ne čuje, i kojim odzvanjaju prostori koje su do maločas naseljavala deca. Naročito raspuštena, ona koja preko leta zaborave da škole postoje kao takve, da će ikada opet otvorene biti, verujući da je leto ona debela roze žvaka koja može da se rastegne duže od dužine ruke i onda kao tanka, lepljiva vlas namotava na prste do beskraja.
Ovo su tri priče o životu koji neki znaju da cene, dok drugi nikako da shvate o kako tanak konac slučajnosti je okačeno naše postojanje. A naročito postojanje dece koja zavise od nas, odraslih.
Priča prva:
Na slici su šišmiši. Šišmiši koje je država Australija zamotala u ćebencad jer su u toplotnom šoku. Verovatno zbog onih strašnih požara. Pošto su šišmiši sisari, australijska država je ovim malečkim bolesnicima nabavila i majušne flaše sa cuclama i verovatno šišmišovsko mleko ili bar njemu najbliži surogat. Zato što državi Australiji nije svejedno šta se dešava sa njenom decom, u ovom slučaju – šišmišićima.
Lajtnant Petar Manojlović, vojni kartograf u službi Njegovog Veličanstva Franca Jozefa I, bio je dovitljiv mlad čovek nemirnog duha. Kreativan, reklo bi se danas. Službujući u Beču, daleke 1870.godine, došao je na ideju da monotone žućkaste poštanske dopisne karte KundK monarhije učini zanimljivijim i lepšim. Na kartonu formata dopisnice u tehnici bakroreza otisnuo je vinjetu Carigrada sa leve , Moskve sa desne strane, a po sredini parobrod sa natpisom Srbija. I na desnoj i na levoj obali stajali su ljudi zagledani u parobrod, a sve ih je natkriljivao ogromni zmaj. Svoju živopisnu dopisnu poštansku kartu lajtnant Petar, inače rodom iz Sentomaša, poslao je poštom u Sombor na adresu svoga strica Demetra Manojlović, tamošnjeg advokata.
Još jedan gol sa pola terena, lep kao i onaj koji je postigao Stanković u Đenovi. Ovoga puta u Jokohami. Međutim, gol nije priznat, a sudija je strelcu dodelio crveni karton. Strelac famoznog gola bio je trener Nagoje.
Dan ima samo dvadeset i četiri časa, obaveza je mnogo, a i predsednici su samo ljudi - ne mogu sve postići sami. Zato oni imaju šefove kabineta, sekretare i savetnike. Šira javnost najčešće ne zna ko su ljudi iz senke njihovog predsednika. Javnosti nisu poznati ni kriterijumi po kojima predsednici biraju svoje saradnike, jer se izbor ne vrši putem javnog konkursa ili na drugi transparentan način. Također, nisu poznati ni mehanizmi stručne, psihološke, bezbednosne i kontraobaveštajne provere najbližih predsednikovih saradnika. Opšte je uverenje javnosti da ti kriterijumi i mehanizmi postoje, da su vrlo visoki i vrlo profesionalni.
Kada me na šalteru, dok registrujem kola ili u sličnim prilikama, službenica upita za profesiju, obično odgovorim uopšteno i neodređeno, najčešće kažem da sam službenik. Na pitanje: “Gde radite?” izbegavam odgovor, a ako baš moram promrmljam nešto kao: “U jednoj državnoj agenciji”. U kojoj agenciji radim, nikada i nikome ne govorim.
Zgrada Agencije je smeštena u mirnom delu grada, okružena ograđenim parkom od nekoliko hektara. I pored toga, zidovi i vrata moje kancelarije su debelo tapacirani, a roletne na prozorima uvek spuštene.
Pretrpani su danas mediji savetima o tome kako se čuva zdravlje i kako se biva lep. Kako da se hranimo zdravo i koje sudove za to da kupimo, šta su E 129, E 102 i E 122, GMO, kako da izbacujemo toksine, kako da vežbamo, kako da iščupamo dlake zauvek, kako da ga osvojimo, zašto da ne gledamo u sunce dok je pomračenje, zašto da ne duvamo, koji usisivači ne vraćaju prašine i grinje, kao da se same francuski izmanikiramo ( ravno odsečeno i pri vrhu prekrečeno), pa kako je sve što stavljamo deci i sebi u gaće kancerogeno, kako da radimo vežbe za vrat dok sedimo ispred kompjutera, kako da se rešimo stresa na poslu...
"….jer je Anuška već kupila suncokretovo ulje, i ne samo da ga je kupila nego ga je i prolila……" (Bulgakov, Majstor i Margarita)
Po čitavom Vestminsteru niču beli kavezi, kopaju ulice i zamenjuju prastare olovne vodovodne cevi. Kažu da je zbog toga naša vrlo ukusna gradska česmovača u stvari otrovna.
Elem, ovo silno raskopavanje je navodno nateralo miševe i pacove da se razmile po kućama, jer, tvrde dalje, u Londonu nikada nisi na više od šest stopa daleko od miša ili pacova. Stvarno su diskretni, ako je tako.
Nedelja na dezurstvu. Bolesnici bez primedbe gutaju tablete, usrkavaju infuzije, nikog nista ne boli. Vec sam napisala sto se napisati imalo, izjela pazljivom muzevljevom rukom pripremljene sendvice I kunjajuci citam Times. Kad tamo, uzbudljiv clanak, tema objedinjuje medicinu, kulturu, sociologiju I seks. Kako da odolim? U nedostatku sagovornika (kolega hirurg je u operacionoj sali, a I da nije, ne bi bilo zgodno jer je on iz krajeva u kojima se takve stvari
Jesam li vam vec pisala o Mancesteru? Nikad mi ranije ne bi palo na pamet da zivim ovde. Mislim, kisa pada svaki dan, grubi severnjaci piju do samounistenja i cvrsto se drze svoje mucenicko-radnicko-depresivne tradicije. Da se oni pitaju, centar grada ne bi nikad bio regenerisan. Druga Internacionala bi i dalje radila, od novotarija, jedino bi "Hacienda" bila dozvoljena. ...I "Museum of Science and Industry". To podrzavam.
Na
...Ocekujem da mi se deda, koji inace u svojoj 83coj ima puno planova za buducnost, pojavi kao honorarno zaposlen u Majkrosoftu.
Mama, inace, ne govori dobro engleski, nego ruski. mozda ne bi bilo lose da joj se Gugl nasetuje na ruski, da se ne bi iz neznanja uvalila u probleme, radosno kliktajuci na razne opcije misleci da dolaze od deteta u inostranstvu? Parental control... Pre neki dan sam joj za frenda predlozila jednog mog druga iz osnovne skole kog je ona obozavala, a i on nju, samo na malo drugaciji nacin, do te mere da je se zivo seca kao dobre ribe iako je poslednji put video