Kad sutra utvrde, najverovatnije, da ni ovoga puta nije bilo nikakvog hemijskog oružja za masovno uništenje, odnosno da optužena strana nije počinila napad hemijskim oružjem koji joj se stavio na teret i zbog koga se krenulo u odlučnu vojno-humanitarnu akciju u Siriji – ta priča će delovati „gluvo“ baš kao što je delovala onda, posle invazije na Irak i naknadnog saznanja da je sve bio samo bezočan i otrovan propagandni balon kojim je pred delom javnosti opravdavan ratni udar na jednu zemlju.
Скоро сам упитао пријатељe да ми препоручe неколико књига које су релативно нове (нисмо улазили у прецизне дефиниције, али се подразумевало нешто као последњих двадесетак година, дакле ништа Андрић, Киш, Пекић, Селимовић, Тишма, Црњански, ...), у оригиналу написане на српском, и добре. Понудили су, без претензија да списак буде потпун или икако уређен (уосталом, састављен је необавезно, преко залогаја, уз обећање да ће додати још кад се отрезне и сете), са експлицитном напоменом да је субјективан (а какав иначе?), шест наслова,
Тата (Крсто Поповски),
Комо (Срђан Ваљаревић),
Looney Tunes (Светислав Басара),
Страх и његов слуга (Мирјана Новаковић)
Судбина и коментари (Радослав Петковић)
Под сенком крила (Предраг Брајовић)
Galerija Stari grad u Kotoru, tik do Sat kule, Jul mesec 2000-te, unutra izložba mojih slika pod nazivom Suzana i starci. Ženski aktovi, jel' moram da kažem? Tri velika platna 150 x 140cm prikazuju telo Suzane uzeto kao predložak od Maestra Tintoreta, samo telo, bez staraca, zeleniša i vode. Naravno slikano na moj način, isparcelisano trouglovima, rombovima, kvadratima...svaki u drugoj nijansi boje, dočaravaju volumen i svetlo i senku, što bi rekli Eskimi: chiaro - scuro. Ostalih trinaest slika, ženski torzo, ustvari dvanaest, trinaesta je bila ležeći akt Usnula Venera.
Ona je bila lepa
I on je nju voleo.
On nije bio lep
I ona njega nije volela.
Hajne, iz knjige Le Grand
Sipam im Vranac u čaše a moja žena će: Vidi kako mi je lep muž! I umije to odlično da nosi, s šeretskim osmehom na licu joj odgovara moj/njen dobar drugar i kolega Đorđije.
Osobama, ličnostima, personama, bile one deca ili odrasli ljudi, koji nose ili nosahu cvikere/naočare, okolina je oduvek surovo nadevala nadimke tipa: Ćoravi, ćora, ćoksim, slepac, cvikeraš, okac, duplooki i kakve već ne. Nisam imao takvih problema a i zaboleo bi me.
Nosim cvikere od svoje trideset sedme, osme godine. Prvi su bili Lenonke, čeličnožičani, donela mi žena iz Italije. Nosio sam ih dok se nisu sasvim rastočili. Da, koristio sam ih samo za rad. Nosio sam ih na vrpcama sopstvene izrade, manistre u svim duginim bojama nanizane na 0.20 pecaroški najlon. Onda su vremenom oči počele da plusuju pa sam morao da imam jedne za rad a druge za 'odanje po vilajetu.
Rođen sam.
Živ sam.
Počelo je počelo...
Građanski aktivizam jeste način. Okreni obrni problem se mora napasti, džaba demokratija višestranačje, vizije političara razvojni projekti, perspektive, investicije ništa ne pomaže kad stvar izgleda ovako
Stvarno tako izlgleda, ništa fotošop i bakrači, zrenjaninci, jel`tako?
A kad već imamo alate na raspolaganju, interneta u dovoljnim količinama, posvećene aktiviste i mnogo dobre volje, da poradimo da ovo gore postane H2O. Bar.
Mnogo se zla desilo na Balkanu u poslednjih dvadeset i kusur godina. Dovoljno za ceo jedan vek. Umesto da iz poraza i nesreća koje su nas zadesile izvučemo pouke i krenemo dalje, mi kao narod postajemo sve više ksenofobični. Očekujemo da nas svet poštuje, a na svakom koraku sve više pokazujemo mržnju, pravdajući je bombardovanjem, priznavanjem Kosova i ko zna čime još. Zaboravljamo da za mržnju ne sme biti opravdanja. Jer tom mržnjom uništavamo sami sebe.
Videli smo devedesetih kako jedno zlo vuče drugo, po pravilu gore i strašnije. Nismo ništa uradili da jednom podvučemo crtu i prvi pružimo ruku pomirenja. Iskreno, bez foliranja. Da pružimo ruku pre svega Albancima, ali i drugima.
Za vikend idem u tazbinu. Prva stvar koju moram da uradim kada stignemo je da se vadim zbog vica koji sam ispričao (već sam pominjao negde na blogu):
Dolazi Perica iz škole i priča ocu:
- Tata, danas smo u školi učili o životinjama i saznali smo da se muž ovce zove ovan, kokoške petao, koze jarac, a učiteljica jedino nije znala kako se zove muž od zmije. Znaš li ti, tata?
- Zove se tast, odgovori otac.
Tašte i svekrve, sa razlogom ili bez, često su okarakterisane kao glavni krivci bračnih kriza. Sa druge strane, pamtim jednu pametnu izreku koju sam ne tako davno čuo: Postajemo odrasli onoga dana kada prestanemo da krivimo roditelje za sopstvene neuspehe.
Nije da se nije dalo naslutiti da će se dogoditi nešto, u najmanju ruku nepredviđeno, a prilično izvesno barem neprijatno, ako ne i potpuno zastrašujuće. Znaci su se ređali jedan za drugim. Delovalo je da su sasvim nasumični, bez ikakve vidljive uzročno-posledične veze, ali, za malo pažljivijeg i u takve stvari verziranijeg posmatrača sigurno ne bi bilo nedoumice.
Profesija kojom se sad bavim je iznuđen izbor, ispostaviće se, sasvim prirodan u svojoj suštini. Mada mi nikada nije palo na pamet da bih mogla tome da se posvetim, jer po prirodi nisam sklona nikakvom avanturizmu, na koncu je postalo izvesno da je to jedino što umem da radim na nekom gotovo primalnom nivou.
Poštovani,
Petar Petrović je bio Četnik za vreme Drugog svetskog rata.
Ne. Petar Petrović je bio Partizan za vreme Drugog svetskog rata.
Ne. Petar Petrović je bio Ustaša za vreme Drugog svetskog rata, a zato što nije bio Hrvat, izbacili su ga posle par meseci i naterali ga trči unatraške do nekog malog sela u Bosni.
Ne. Petar Petrović je bio u logoru u Nemačkoj. Zarobljen kao vojnik za vreme „Aprilskog rata“.
Duvao je jak vetar. Čovek u mantilu je išao ulicom. Koračao je dugačkim koracima. Iako je duvao vetar, nije se ništa čulo. Povijene glave, da mu vetar ne bije u lice, čovek je išao svojim putem. Ni previše brzo, ni previše sporo, ali dugim koracima. Pored njega su promicali automobili, ćutke, bez ikakvog zvuka. Dim iz auspuha, ljudi u automobilima koji pričaju, ali u potpunoj tišini. Samo se čuo klavir. Čovek u mantilu je još više savio glavu i mrmljao nešto sebi u bradu. Ništa se nije čulo, ni vetar, ni automobili, ni mrmljanje. Samo klavir. Najednom čovek udari glavom u banderu. Okrenuo se, pogledao oko sebe i zaobišao banderu sa kojom se malopre sudario. Klavir je svirao, a on je nastavio svojim putem.