Kad je o političkoj pozadini atentata reč Srbija je i ove godine, baš kako je pred izricanje završne reči primetio advokat Srđa Popović, dobila tačno onoliko istine koliko je bila spremna i sposobna da prihvati. Mera te "istine" istovremeno je i mera trenutnog stanja morala, etike i odgovornosti u zemlji u kojoj smo imali nesreću da se rodimo i u njoj živimo. Kako mi, tako, nažalost, i Zoran Đinđić.
Milan Milutinović, predsednik Srbije, jul 2000.
Naša moralna snaga, sa kojom smo izašli iz ove NATO agresije, daje nam za pravo da budemo svetla tačka slobodarstva u Evropi. Zato smo trn u oku onih koji silom i jednoumljem hoće da svet uređuju po interesu jedne nacije...
Aleksandar Vučić, republički ministar za informacije, 3. avgust 2000.
Agresija NATO alijanse na Jugoslaviju je početak kraja jedne moćne neofašističke imperije, SAD, čijeg predsednika niko u svetu ne voli, ali su primorani da sa njim sarađuju.
Šta još treba da se desi, dokle još ministar i magistar Veljo Ilić treba da nas zamlaćuje, zavlači i vređa da bi se konačno stekli uslovi neophodni za pokretanje relevantne Inicijative za njegovu smenu s ministarskog položaja i trajnu lustraciju iz ovdašnjeg političkog i javnog života !?
Mesta simboličkog (istorijskog) pamćenja ili (poželjnog) kulturnog zaborava...Pitanje spomeničkih skulptura u javnom prostoru (u daljem tekstu: spomenika) poslednjih godina reaktuelizovano je nizom afera koje, još jednom, dokazuju da društvo bez izgrađenog kulturnog obrasca, strategije, identiteta – jeste društvo osuđeno da tumara, čineći uvek iste greške u kojima kultura (spomenici posebno) postaje sredstvo manipulacije, ili pak polje iskazivanja političke bahatosti i ničim ograničene moći. Podizani po principu: političar na vlasti, mimo svih procedura ili pak uz provizorijum istih, po vlastitom nahođenju izabere/pronađe umetnika, po pravilu "našeg čoveka koji to zna da uradi", zatim iz gradske / pokrajinske / republičke kase (koja je već pri ruci) prebaci novce tamo di treba i stvar je rešena! Na ovaj način – umesto simboličkih mesta koja odražavaju one (stožerne) vrednosti koje u jednom društvu jesu uzorne, samim tim i nesporne ─ spomenici postaju poprišta stalnih sukoba, podela i najprizemnijih političarenja koja, neretko, prete da eskaliraju i u nešto opasnije.
Na promociji će govoriti: Nebojša Milenković (autor), Teofil Pančić, Ljiljana Jokić Kaspar, Slobodan Tišma, Tatjana Tucić, Vladimir Vasiljev (direktor biblioteke „Žarko Zrenjanin") i Branislav Grubački Guta. Moderator večeri: Jovan Gvero.
Dok se u Novom Sadu polako odbrojavaju dani do famoznog 7.oktobra možda je upravo sad trenutak da pokušamo da odgovorimo na pitanje otkud ponovo to ključanje paklenog kazana. Otkud to da mračnjaci (bilo ljudi bilo pojave, svejedno), koji bi po svemu već morali da budu u mišjim rupama, ponovo dižu glave, držeći nam pridike o: moralu, poštenju, patriotizmu, i tako to...
Takođe, nameće se pitanje i naše sopstvene odgovornosti za navedeno. Ne mislim, naravno, na nas ovde na blogu, već na narod koji, u svojoj izgubljenosti i sluđenosti više, čini se, nema volje ni energije da još jednom vlastitu sudbinu preuzme u sopstvene ruke. Istorijsko iskustvo, naravno, pokazuje da ovakvo ponašanje – bilo naroda bilo pojedinaca – nikada ne biva bez posledica.
Krivica i odgovornost za radikalizaciju stanja u zemlji, koja uvek odgovara smutljivcima i ekstremistima svih vrsta, svakako snosi klika na vlasti. I tu nema priče.
Opšteprihvaćenoj tezi po kojoj je obuzdavanje i porobljavanje nagona jedan od pred/uslova (postojanja) civilizacije - Marina Abramović suprotstavlja umetnost zasnovanu upravo na oslobađanju i artikulisanju istih. Umesto da ilustruje ili prikazuje - ona deluje i preobražava. Kao u reality programu, umetničin život - kroz postojanje (postajanje) umetnošću - istovremeno postaje povlašćeni prostor i javno dobro. Frustriranom pojedincu današnjice Marina pruža ogledalo. Kroz prelamanje ličnih (individualnih) i kolektivnih (istorijskih) trauma i identiteta, njeno telo samoostvaruje se kao multiidentitetsko telo današnjice: pored toga što je artističko (istorijsko-umetničko) to telo istovremeno je i socijalno (političko i ideološko) telo. Njeno telo postaje javno telo.
Osnovni problem srpskih političkih partija jeste njihova banalnost. Autokratski ustrojene iznutra, očišćene od ljudi sa integritetom, bez principa i ideja (o idealima da i ne govorimo), ujedinjene pod zastavom korupcije, "političke" partije u Srbiji zaboravile su čemu (i kome) izbori uopšte služe.
Objektivno sagledano, čini se da Homobalcanisovu muškost apsolutno ništa do sada nije ugrožavalo u tolikoj mjeri kao što to danas čine gejevi i lezbejke. Zbog toga su Homobalcanicusi (Šabanicusi) postali nezaobilazni dekor svih do sada pokušanih/sprečenih/nasilno prekinutih/održanih LGBT prajdova u regionu...
Danil Ivanovič jednom je imao ženu.
Takođe, Danil Ivanovič imao je i ljubavnicu.
Sve ovo sa ženom i ljubavnicom Danila Ivanoviča toliko je zbunilo
da do dana današnjeg