Dođi kad sjaj, dođi kad odeš
Oboji misli u reči što dišem
Dođi kad srce stane da kuca
Dođi kad sjaj oboji Um
Lepe su boje, lepo je veče
Lepi su risovi u tvojoj šumi
Lepa je misao, lepe su visine
Lepe su strane sveta tvog
Lepo ti je...
Lepo ti je..
U čemu je onda problem ?
Sutra, 16.09.2011. godine može početi jedan čudni rat. Taj mogući rat će biti borba jedne sile protiv jedne ideje. Tu se neće voditi borba za pobedu jednog ideala već borba za pobedu jedne mračne strasti. Ta stvarna sila koja je neumitna i jaka, probaće da bez žrtava postane stvarnost, za koju svi znamo da već postoji, ali nikako ne želimo da verujemo da je taj dan došao, kada će svi morati da se pokore pred mačem.
Ovo, kako sam naslovio post, nije iz moje glave. Govorim jezikom koji je govorio čuveni srpski prijatelj, Arčibald Rajs, koga danas, na žalost, svaka "guba" uzima za pravo interpetirati.
Naročito naglašavaju, oni koji o njemu ništa ne znaju ili neće da znaju, da mu je srce saahranjeno na Kajmačalanu. Jeste, to je činjenica,ali Arčibald Rajs, pored jednog, jedinig srca, nikako ne može biti pokriće za glupo, višedecenijsko lutanje srpske poliotičke elite.
Jedan te isti. No, deca, kao što isti crtani gledaju sedam dana zaredom, po tri puta dnevno, tako hoće da idu u isti cirkus.Valjda ih smiruje ideja da je bar nešto isto, u svetu koji se neoprostivo brzo menja pred njihovim malim očima.
Svake godine je šatra sve manja, i sve je manje cirkuzanata, i posetilaca...šteta...i olinjalih životinja...to baš nije šteta.
Karte su neoprostivo skupe (za nas posetioce) i neoprostivo jeftine za njih...prave umetnike. Ja bih uvek više platila cirkuskog artistu nego glumca u reklami za uloške. No, ja o parama inače nemam pojma, pa zaboravite.
Išli smo sinak i ja.
Politička korektnost. Uz ovaj oksimoron, kojim nas svakodnevno bombarduju, kao da zaboravljamo šta je obična, ljudska korektnost.
Već neko vreme razmišljam o ovom tekstu i svaki put odustanem, bojeći se dve stvari: da neću biti dovoljno jasna u onome što hoću da kažem (a ne jednom mi se desilo da ne ne procenim kako treba sagovornika i da rasprava ode u pogrešnom pravcu) i da će priča postati previše lična jer o onome o čemu planiram da pišem skoro svako ima lično iskustvo.