"I found him a loyal friend and good company. He was a dentist whom necessity had made a gambler; a gentleman whom disease had made a vagabond; a philosopher whom life had made a caustic wit; a long, lean blonde fellow nearly dead with consumption and at the same time the most skillful gambler and nerviest, speediest, deadliest man with a six-gun I ever knew."
Vajat Erp o Dok Holideju
novi novi EDIT: Dačić: Potrebna ravnoteža straha
23 novembar 2011. | 10:29 | Izvor: B92 "Srbija ne sme da kaže da neće da ratuje za Kosovo", rekao je ministar unutrašnjih poslova Republike Srbije Ivica Dačić
Pitam se da li je moguće da se ljudi ne sećaju da su ovaj film, sa identičnim scenarijem, istim glumcima i poznatim zapletom i krajem, gledali ne tako davno i ne mogu da verujem da će opet biti iznenađeni kada se ispostavi da je baštovan ubica!!!
prethodni EDIT: shvatam, ipak je ovo prava pesma za današnji trenutak, znam koliko vam je svima teško i zašto je nastupila ANESTEZIJA...Nešto mi poznata priča, nije prvi put... Samo se pitam dokle više...
prvi EDIT: Vidim da je kiselo na petnaestogodišnjicu studentskog i građanskog protesta, kojim je izvojevana prva pobeda protiv Miloševićevog režima i što bi trebalo da bude jedna od pozitivnih tekovina današnjeg "novog društva i novog sistema vrednosti". Šta je po sredi? Razočaranje ili je nastupilo naknadno osećanje poraza? Da li se ćuti iz zadovoljstva ili zbog sramote? Zbog koga, čega i zašto se devedesete, sa svojim najružnijim pojavnostima, vraćaju u galopu, dok se baba (opet) češlja?
Ne verujem da postoji veći rusofil pod "kapom nebeskom" od moga ujaka Dušana (bog mu dao dobro zdravlje) ili da ga je bilo takvoga od moga pokojnoga oca. I gde god je bilo moguće, oni su to svoje rusofilstvo pokazivali. Pri tome je apsolutno nebitna stvar što nikada nisu bili u Rusiji niti u svome životu upoznali nekoga Rusa.
Navijali su za ruske reprezentacije u raznim sportovima i kad igraju protiv nas, veličali do neba ruske svemirske programe i strastveno objašnjavali kako je gola propaganda da su na Mesec stigli Amerikanci. Zar oni da stignu pre Rusa. Bili su oduševljeni
I dok se većina nas guši u tom nametnutom smradu, manjina oličena u tajkunima i njihovim agentima u civilu - stranačkim vrhuškama režima i tzv. opozicije, uživa u svakojakim miomirisima, počev od rezidencija i jahti, do švedskih stolova i bankarskih računa u poreskim rajevima.
Da je vojvoda Vule Ilić Kolarac rekao Da! onda, 1804, kad ga je grupa vojvoda predlagala za protivkandidata Djordju Petroviću iz Topole, za Vožda, istorija bi uzela drugi tok, možda. Ali, nije.
Rekao je: “ Braćo, ja sam čovek domaćin, vičan oranju i žetvi, moja je ruka i moja pamet navikla na plug i srp. Nama treba onaj koji je navikao na kuburu i jatagan, uzmite Djordjija, on je bio i vojnik i hajduk, naučen i da se bije i da se krije”. Istorija je onda krenula poznatim tokom a Vuletov brat i Pomoćni vojvoda, Gruja, nikad nije postao pravi vojvoda i njegov doprinos istoriji je u tome što je postao rodonačelnik porodice Grujića koja je dala Srbiji čak i jednog petostrukog predsednika vlade. Jedna od grančica tog porodičnog stabla bila je i Katarina, ćerka Marka, poznatijeg kao Mutavdžija, uglednog smederevskog gazde i boema, ženjenog više puta, čemu se ne treba ni čuditi s obzirom na naviku da u 3 ujutro dovede iz kafane celo društvo i zapovedi ženi da razvlači kore i pravi gibanicu.
Jeste.
Istina je da već duže vreme nisam sastavio blog.
Nema nekog posebnog razloga za to, jednostavno sam prezauzet poslednjih nekoliko meseci ... A i teme koje nas najvise okupiraju ovih dana su ponajviše političke, a ja sam onomad rekao da neću vise o politici...
Elem, kasno letos, tokom odmora, sam se malo intenzivnije vrzmao po forumu ljubitelja fantastike Znak Sagite i tamo zavirivao medju radioničarske priče tamošnjih mladih SF/Horor/Fantasy pisaca. I naravno, kada je čovek okružen kreativnošću, poželi i sam da bude malo kreativan, pa sam i ja napisao jednu kraću priču. Koja je evo pred vama ...
Košarku sam počeo da treniram kasno, tek pred kraj osmog razreda. Ne bih ni tada da me nije nagovorio jedan dečak iz ulice. Sinoć sam ga video iz kola, hoda ulicom u mantilu, s naočarima. Lako je moglo da se desi i obrnuto, da vidi on mene kako hodam, u mantilu, s naočarima.
Toliko bih voleo da u vama, blogeri i blogerke (borci i borkinje:)) ostane nešto posle ove priče, čisto zato što je to nešto proživljeno, to moje zlehudo jutro daje mi nekakav kredit da idem u didaktiku i naravoučenija u koja, by the way, ne verujem uopšte. Iz tuđeg iskustva se ne može učiti. Ljudi poput mene ne mogu, i kraj.
Postoje ljudi koji se teško rastaju sa nepotrebnim stvarima. Za mene su to na prvom mestu papiri - garancija za laptop koju znam da moram da čuvam ali mi nikada ne padne na pamet da proverim da li je istekla, izveštaji sa raznoraznih konferencija, flajeri za zlu ne trebalo u širokom luku od bućkuriša za doneti do vodoinstalatera, nađe se i poneka "poruka lične prirode" koja, da ne bude zabune, nije starija od naše ere novih komunikacija nego je silom prilika pisana rukom pa deluje kao čist artefakt romantizma.
Autor: dr Davor Džalto
(Preuzeto iz knjige: Davor Džalto, Plus Ultra: izabrani eseji o kulturi, komunikaciji i veri, Beograd: Otačnik, 2011)
Široko je rаsprostrаnjeno mišljenje dа je prаvoslаvnа crkvа „nаcionаlnа“ po svom kаrаkteru, tj. dа je nаcionаlni ključ kriterijum kojim se rukovodi orgаnizаcijа i funkcionisаnje prаvoslаvne crkve nа lokаlnom nivou.
Ovаkvа percepcijа je prisutnа kаko u zemljаmа u kojimа je prаvoslаvlje dominаntnа i trаdicionаlnа verа tаko i vаn njih, u ostаtku hrišćаnskog i nehrišćаnskog
Neki bi to zvali radoznalošću a neki zabadanjem nosa u tudje stvari ali, svejedno, to nešto je nateralo gospa-Natu da pere sudove te noći, a nešto drugo, kakogod ga nazvali, odguralo ju je ujutro čak na Dedinje, u vilu u Rumunskoj, ulici koja se kasnije pročula kao Užička, da nesebično podeli utiske sa svojom ćerkom. Stigla je taman na vreme, minut pošto je velika, crna limuzina odvezla zeta na posao, onaj isti koji mu je doneo i ovu veliku kuću na sprat, i stražara pred kućom; fino, muškarci i tako smetaju poverljivim ženskim razgovorima, ovaj pogotovo, on je bio od onih koji bi odgundjao na zabadanje nosa u tudje živote, pojedinačne; njegov posao je bio da uredjuje tudje živote na masovnoj bazi.