Postoji jedna grupa koja je mozda od svih bila najkljucnija u mom odrastanju. Jos uvek je rano da se kaze da li mi je spasila ili upropastila zivot (ili, sto je najverovatnije, oboje), ali se moze reci da je direktno uticala na tok pojedinih misli i akcija doticnog blogera. Nikako u smislu prosto-prosirenog Fan Zone obozavanja ili idolatrisanja (ako je ovo uopste pravilna rec), nego kao putokaz da je u vecini slucajeva (uvek?) korisno, pozeljno, i neophodno, staviti se u polozaj (cipele) onog drugog, pre nego sto se pocne donositi sud o istome, a i o samom sebi...
Srbi sa Kosova, nezadovoljni politikom koja se iz nekih krugova na istoku i zapadu vodi prema njima, otputovali su u petak ujutro u Brisel i onamo napravili veliki protestni skup.
Ostaje pitanje – Zašto ovakav skup nisu organizovali u Beogradu? Stvarno, zbog čega nisu hteli da ovo okupljanje prave u našem glavnom gradu, ispred vlade Srbije, i da recimo zatraže
Da, čovek ne voli da bude slobodno biće.
Sve me podseća na Srećka i Poca. U trenutku kada Poco želi da ga oslobodi, Srećko plače.
Jednostavno, zašto bismo bili slobodna bića, zašto bismo snosili odgovornost za svoje postupke.
Nema potrebe.
Vidi čuda, EU nas tera da se dogovorimo, a da nam ne postavlja uslove.
Mudro sa njihove strane, nema šta -- primorava nas da budemo slobodni, a mi ne znamo kako to izgleda.
Srećan rođendan, Ketrin!
Crkva je jedna od zgrada u gradu, Beogradu ili drugde, u bilo kojoj naseobini i kada se, ako može ikako, samo tako gleda nije na odmet da se misli i o njenom izgledu. Dakle, u urbanoj matrici crkva jeste jedan od identifikacionih znakova koji je obeležavaju, ima i da se grad po takovom zdanju prepoznaje, posebno kada se radi o onima koja su odvajkada i utiču na stvaranje u nekoj meri mentalne gradske mape. U proteklih nekoliko godina u Beogradu se na raznim stranama javljaju mnoge nove crkvene tvorevine, nije na odmet reći da su jednoznačne, posvećene jednoj veroispovesti, istina preovlađujućoj, bez obzira na to što država deklariše multikulturalnost posebno kada je reč o ravnopravnosti i jednakosti verskog opredeljenja građana. Oni što se klanjaju drugim idolima kubure trajno sa lokacijama, urbanističkim papirima i dozvolama pa to što država proklamuje biva pomućeno u stvarnosti.
У Србији гори фитиљ бомбе. Има ли икога ко може да га угаси?
Знам да је „бомба" о којој говорим тешко и осетљиво питање, и то не само у Србији већ широм „старог континента". Реч је о становништву које је све старије и последицама које то има на дугорочну финансијску одрживост пензионих система.
И мада се многе европске земље суочавају са истим проблемом, Србија је у посебно тешкој ситуацији.
… ili kako se zanemariti, ili izbeći… ili kako se prepoznati…a, ne znati…
Šta mi imamo sa sobom?
Ništa, dok nam odozgo ili odozdo ili negde iz sredine ne zazvoni pulsirajući na kraju noktiju, na završetku vlasi...u nesigurno-nevinom pogledu, u najkrajnjijim stanicama tela…um, strast i duša što ga veličaju kao dobrog domaćina čiji rođaci žive u tihom disanju, šapatu na uvo, u nedodiru usana…
Šta bismo mi sa sobom?
Ništa, prepustiti se ćutanju i tihoj patnji, divljim malim životinjama neprespavane noći što zvezde mešaju do besvesti i osvežavaju se u jezeru aždaja kojima kiseonik izvire na uši i eksplodira u nepoznatom značenju.
Bouia, koji ima 66. godina, mnogi se posebno sećaju po albumu „Uspon i pad Zigija Stardasta i pauka sa Marsa" (The Rise and The Fall of Ziggy Stardust and The Spiders From Mars).
Ovih dana njegovo ime se pominje u vezi sa jednom umetničkom slikom (ulje na platnu, 153x213cm), sa tematikom iz poslednjeg rata u Bosni i Hercegovini.
Subota uveče, u 20:45.
Kažu da se očekuje da u London, zbog utakmice finala Lige šampiona, pristigne čak oko 150.000 Nemaca, tj. nemačkih navijača. Ne znam koliko je Nemaca došlo u Englesku kad je poslednji put bila domaćin evropskog prvenstva u fudbalu, ali ova brojka mi se čini stvarno impozantnom. Toliki broj Nemaca u Londonu... :)