Za vreme talasa američkog pozitivizma - u doba automobila sa ukrasima nalik na peraja, Makartija i hroma - male oaze koje su još pripadale Irokezima odn. Indijancima Šest Nacija ( Mohoci, Onondage, Seneke, Oneide, Kajuge i Taskarore stacionirani oko Velikih jezera ) su preorane buldožerima, zabetonirane i poplavljene za opšte dobro. Irokezi su za 15 godina izgubili više zemlje nego za prethodnih 100 godina.
Početkom 60-ih godina zbog izgradnje brane Kinzua potopljeno je 100 000 ari dobre zemlje koja je predstavljala trećinu poseda Seneka Indijanaca. Da bi to ostvario , Vašington je morao da prekrši ugovor iz Kanandaigue iz 1794, jedan od najstarijih ugovora između Indijanaca i SAD, koji glasi: '' Sjedinjene Države neće nikada zahtevati...ili uznemiravati posed Seneka Indijanaca. ''. Džordž Hiron, predsednik Seneka Indijanaca je zapitao: '' Koliko dugo traje zauvek? '' U istoj deceniji, Ministarstvo za energetiku države Njujork zagrizlo je u posed Taskarora Indijanaca, pošto im je to bilo potrebno za izvođenje ogromnog projekta na nijagarinim vodopadima. Taskarora Indijanci su stvar doveli do Vrhovnog suda, gde su izgubili za samo jedan glas. '' Ima stvari koje su vrednije od novca, '' rekle su sudije koje se nisu slagale sa presudom. '' Velike nacije , kao i veliki ljudi treba da drže datu reč. ''
U leto 1990.godine Irokezi su ponovo oživeli u svesti belaca kada su naslovne strane kanadskih listova bile ispunjene izveštajima o '' krizi u Oki '' ili '' pobuni Mohoka''. Razmirice oko zemlje pored Oke trajale su skoro tri veka. Indijanci su protestovali i 1961.godine i kanadska parlamentarna komisija preporučila je hitno rešenje problema Oke. Ništa se nije učinilo na iznalaženju rešenja. Stvari su se uskomešale 1989.godine kad su gradski oci Oke objavili planove da prošire igralište za golf za još devet rupa. Da bi to učinili opet su morali da uzmu indijansku zemlju, ovaj put je u pitanju bilo indijansko groblje. Sledećeg marta, stvar je došla do vrhunca. Irokezi su postavili stražu koja je 24 sata bdela u kolibici za pecanje u ledu. Sve je počelo prilično mirno. Žene - koje su vlasnice zemlje po irokeskoj tradiciji - takođe su se smenjivale na straži, a jedan Indijanac je dolazio svakog dana da nudi duvan svitanju, pre nego što bi otišao na posao na montrealski aerodrom, gde je mlaznjake napajao gorivom.
Međutim, jedne noći je neko podmetnuo požar u pecarošku kolibicu, a počele su da kruže glasine kako kvebeška policija sprema napad. Pobuni su se pridružili gotovo svi Mohoci; drumovi su bili blokirani barikadama od balvana i peska; ljudi su sa sobom poneli svoje lovačke puške. U trenutku kad su počeli pregovori sa kanadskim vlastima stigao je glas o tome kako su viđeni kamioni pod policijskom pratnjom, iz koji su istovareni dugački drveni sanduci. Ni danas se ne zna da li su se u tim sanducima nalazile puške, ali su Indijanci verovali da jesu. Poslali su poziv u pomoć. Ljudi u maskirnim uniformama sada su stigli iz svih krajeva Mohok Nacije, identifikujući se samo svojim indijanskim imenima i živopisnim pseudonimima: Lazanja, Ludi Japanac, Ašov, Žderavac, Norijega. Doneli su sa sobom radio - stanice i automatsko oružje. Patrolirali su po svojim linijama po terenu oduzetom od golf - kluba, lica prekrivenih maramama, ratničkim bojama i maskama za Noć veštica; jedan je nosio masku Gruča Marksa. Međutim, iza ove karnevalske fasade krila se ozbiljna namera - prilika za Ratnike da se dokažu, da pokažu da su oni zaista vojska Mohok Nacije. Neki Ratnici se nisu pridruživali pobuni sve dok nisu postili na brdu i dobili viziju da se pridruže, sve kao u stara dobra vremena.
Kanadska policija ih je napala. Ujutro 11.jula, stotinu naoružanih policajaca SQ - Surete du Quebec, pokuljalo je iz kombija, ispaljujući gasne metke, dimne bombe i granate. Napali su glavnu barikadu buldožerom. Gas i dum su posvuda kuljali. Mohok muškarci i žene, naoružani svim i svačim - od štapova do AK - 47, vikali su, trčali, trljali oči i bacali se na zemlju. Policija je bila podjednako zbunjena. Tada je zapucalo sa obe strane. Kada je pucnjava prestala, barikada je i dalje stajala, policajci su napustili svoje kombije i automobile, jedan je bio mrtav. Policija je kazala da su ga ubili Indijanci. Indijanci su tvrdili da su ga ubili njegovi. Prošla je gotovo čitava godina pre nego što će kvebečki islednik objaviti izveštaj od 8 strana u kome se kaže da su Indijanci odgovorni za smrt kvebečkog policajca, ne navodeći tome u prilog nikakve dokaze.
Kako je vreme odmicalo, mirno rešenje je izgledalo sve daljei sve manje moguće. Stanovnici iz predgrađa susednog mesta, naviknuti da putuju kroz zemlju Mohoka, počeli su da se masovno okupljaju ispred barikada, mlatarajući batinama i izvikujući rasističke slogane. Spaljivanje slike Indijanaca je postalo redovni noćni događaj - ili bar svaki put kad bi se tu pojavili novinari.
'' Njima je život ometen u poslednjih nekoliko nedelja, '' govorili su Indijanci. '' nama je život ometen vekovima. ''
Naravno, pobuna je propala; Indijanci su bili svesni da nisu imali dovoljno municije da se odupru vojsci ni 10 minuta. U jesen je sve bilo završeno.
Može se reći da su Irokezi i pored ove neuspešne pobune iz 1990.godine doživeli preporod. Danas ih ima najmanje 60 000, što je više nego za poslednja tri i po veka. U prenosnom smislu, preporod podrazumeva različite stvari: širenje irokeske vere, oživljavanje jezika, naročito mohočkog; porast irokeskog ponosa, nacionalizma i sl
'' Indijanci žive jednostavno od...dobre volje i milosrđa kanadskog parlamenta, a ...prosjaci ne mogu da budu izbirljivi. '' - Džon. A Mekdonald, premijer Kanade, 1885.