Gledam frku oko izbora tamo kod suseda preko istočne granice i pitam se pitanje iz naslova. Pitam se takođe šta bi se desilo u Libanu pre dve nedelje da nije pobedila koalicija po volji Zapada. Još jedna "revolucija kedrova"? To da je druga partija pobedničke koalicije (14. mart) nacistička od osnivanja nema veze (osnovana je nakon što se Pjer Gemael oduševio Hitlerovim postignućima 1936. kad je posetio berlinsku olimpijadu). Rezultat je dočekan sa, u najmanju ruku, olakšanjem na Zapadu. To je real politika.
No, neću o Libanu, oni će se tamo na kraju, teško, ali ipak dogovoriti, a njihov nadasve komplikovan politički sistem neće dati nijednoj sekti apsolutnu prevlast nad ostalima (da, sekti, jer libanska politika je skoro isključivo sektaška, ali bi bilo mnogo lakše da je manje mešanja njihova dva suseda).
Dakle, Iran i predsednički izbori.
Moram odmah da napišem da nisam ljubitelj iranske teokratije niti ponovoizabranog predsednika Ahmedinedžada, pa prema tome ovaj tekst ne treba čitati kao "odbranu" nijednog od ta dva. Međutim, takođe pokušavam da ne budem ostrašćen kad je ta zemlja (koju mnogi obožavaju da mrze) u pitanju. (mrzim ovakve disklejmere, ali znam da su potrebni – živimo u mahom binarnom svetu). Verujem da svako ko iole logično razmisli može doći do zaključka da je ta zemlja, sa sve nespornim manama režima, izložena konstantnom toplom zecu zapadnih medija, sada već 30 godina, koliko je stara islamska revolucija.
Trideset godina je sasvim dovoljno da se dekontekstualizuje, najblaže rečeno, animozitet između Irana i Zapada (čitaj prvenstveno SAD). Duboko sam uveren da velika većina Amerikanaca nije imala pojma o čemu Obama govori kad je u kairskom govoru prevalio preko usta – Sredinom Hladnog rata Sjedinjene Države su igrale ulogu u zbacivanju demokratski izabrane vlade Irana. Međutim, isto tako sam uveren da su itekako znali o čemu govori u sledećoj rečenici – Posle islamske revolucije Iran je igrao ulogu u otmicama i držanju talaca i nasilju protiv američkih vojnika i civila.
Paaaaa... čudan znak jednakosti, čak i na prvi pogled. Poređenje 26 godina pod više nego surovim diktatorskom tiranijom Reze Pahlavija sa 444 dana talačke krize je u najmanju ruku neukusno. Staviti 1953. u "sredinu" tzv. hladnog rata je... (malo) istorijski netačno. Kako god da računamo trajanje tog kabuki teatra između super sila zbacivanje Mosadeka spada u prvu četvrtinu istog. Ne treba zaboraviti da je to prva američka promena režima posle Drugog svetskog rata i prva takva operacija CIA, koja je otvorila kapije čitavoj seriji. Ni reči u tom govoru o pujdanju i pomaganju Iraka u ratu protiv Irana, a o međusobnom (američko-iranskom) terorisanju da ne govorimo.
Što reče Kevan Haris (američki Iranac) Iranci dugo pamte, pa su još uvek ljuti na Aleksandra Makedonskog. Dobro, šala, ali nije tako daleko od istine i nije uopšte čudno za narod sa 4000 dugom istorijom, vrlo impresivnom kulturom i vrlo visokim procentom pismenosti. Ovo pišem samo zbog naglašavanja razlike u tačkama od koje "počinje" istorija, a te tačke se u očima zapadnjaka i Iranaca razlikuje za (najmanje) 26 godina.
Malo o političkom sistemu
Najčešće se može pročitati da je Iran teokratija kojoj vladaju neizabrane mule sa suprim liderom na čelu. Da, Iran jeste teokratija, a druga deo rečenice je glupost i odbijanje da se pogledaju detalji. Telo koje bira vrhovnog vođu se zove Assembly of Experts, ne znam kako se to naziva u štampi na našim jezicima (ako je iko ikad uzeo truda da bilo šta objasni na našim jezicima), ali recimo da je prevod Sabor eksperata. Ono se sastoji od 86 mužtahida ili islamskih naučnika. Osnovna dužnost ovog tela je biranje suprim lidera i kandidata za tu poziciju, u slučaju ostavke, smrti ili skidanja sa položaja istog. Da, taj sabor ima moć "otpuštanja" suprim lidera. Kako se bira sabor? Sabor se bira direktnim glasanjem građana sa liste koju je odobrila vlada. Članovi sabora se biraju na osam godina.
Predsednik sadašnjeg Sabora eksperata je Hašemi Rafsandžani, bivši predsednik Irana (1989. – 1997.), koji je posle dva mandata pauze, dok je Mohamad Katami bio predsednik, probao da postane predsednik Irana po treći put, ali je poražen u drugom izbornom krugu od Mahmuda Ahmedinedžada. Ne tako nevažno za kontekst ovih izbora i njegove podrške Mir Husein Musaviju, glavnoj konkurenciji Ahmedinedžada na izborima prošlog petka. No, vratimo se na politički sistem.
Dakle, taj ne direktno izabrani suprim lider ima praktično sve poluge vlasti u svojim rukama. Njegova dužnost je da zacrtava i supervizira opštu politiku iranske republike, on je vrhovni komandant vojnih snaga, kontroliše vojnu obaveštajnu službu i postavlja ministre pravosuđa, direktore državnih medija, komandante policije i postavlja 6 od 12 članova Guardian Counsel-a ili saveta čuvara (drugih 6 bira medžlis odnosno parlament).
Savet čuvara osim što služi kao ustavni sud razmatra i odobrava zakone koje su prošli u parlamentu i ima pravo stavljanja veta. U slučaju žešćeg neslaganja između parlamenta i saveta čuvara postoji telo koje rešava te sporove je Expediency Discernment Council of the System (ovo stvarno ne znam kako da prevedem). Druga uloga tog tela je savetodavna i to suprim lideru. Na čelu ovog tela je, gle opet, do 13. juna ove godine bio Hašemi Rafsandžani (dao ostavku).
Predsednik republike je prema iranskom ustavu druga pozicija u državi ispod suprim lidera. Na neki način predsednik jeste lice Irana prema svetu, jer on je taj koji potpisuje sporazume, ugovore i sl. sa drugim zemljama i međunarodnim organizacijama. Međutim, spoljna politika nije pod njegovom kontrolom. On postavlja ministre, guvernere i ambasadore, ali ta postavljenja mora da potvrdi parlament. Predsednik planira budžet i vodi računa o državnom sektoru.
Komplikovano? Koncentrisana vlast u rukama suprim lidera? Hmmm, da, nesporno, a ko je smišljao takvu arhitekturu vlasti ili ajde da ne budem isključiv bio instrument u koncentrisanju vlasti još za života Ruholaha Homeinija? Paaaa verujem da će se mnogi iznenaditi – današnji "reformista" i gubitnik izbora Mir Hosein Musavi. Ovaj arhitekta i slikar je bio premijer Irana od 1981. do 1989. kada je ustavnim promenama ta funkcija ukinuta. Period najvećih čistiki među iranskim intelektualcima, umetnicima i novinarima se desio upravo u vreme njegovog premijerovanja. Posle eto 20 godina pauze vraća se na iransku političku scenu preporođen u, kad bi verovali zapadnim medijima, ulozi nekog iračkog Obame sve vrišteći Change!
Izbori
Kakva vrsta promene je moguća u kontrolisanoj demokratiji iranskog tipa kad su svi kandidati da bi to uopšte postali prošli screening saveta čuvara? Pa upravo promene istog tipa koje su moguće u kontrolisanoj demokratiji američkog tipa – kad se podvuče crta – nikakve iliti kozmetičke.
Zapadnjačka predstava da bi se izborom gospodina Musavija desila neka revolucionarna promena je u najmanju ruku naivna, a mediji su je podgrevali do bezukusa. Jedna stvar treba da bude jasna, a to je da Musavi nije rival iranskim mulama i da on ničim ne dovodi u pitanje iranski ustavni poredak, nego je (samo) izazivač Mahmuda Ahmedinedžada i njegove populističke (unutrašnje) politike. Spoljna politika, uostalom kao što već napisah, nije u rukama predsednika republike.
Elem, kao takav je sigurno uspeo da postane popularan među urbanom srednjom klasom i višom srednjom klasom, nezadovoljnom širokim dijapazonom stvari od sloboda do ekonomije. Nama može izgledati čudno, ali Mr Musavi je uz obećavanje liberalizacije privrede i medija pozivao na povratak suštinskim vrednostima islamske revolucije onako kako ih je postavio osnivač republike ajatolah Homeini.
S druge strane imamo Mahmuda Ahmedinedžada na Zapadu demonizovanog predsednika za šta sam snosi dosta odgovornosti. Ovaj sin kovača, doktor saobraćaja i bivši gradonačelnik Teherana, je svakako šampion siromašnih u Iranu. Čak i da odbacimo njegovu nesumnjivo skromnost (dovoljno ga je pogledati) i recimo odbijanje da se preseli u predsedničku palatu kao licemerje (ja ne bih išao tako daleko) svoju popularnost je zaslužio sasvim konkretnim potezima.
Koristeći prednost astronomskih cena nafte on je odlučio da većina Iranaca treba da oseti prednosti tih zarada države. Osim što dotira cene žita, šećera, jestivog ulja, još nekih osnovnih namirnica i energije, na čega troši četvrtinu budžeta, zakonima pokušava da isplete safety nets za najsiromašnije. Robert Fisk čija lična antipatija prema Mahmudu je više nego očigledna ipak prenosi reči "iranskog prijatelja koga poznaje mnogo godina, koji se ne libi da kritikuje režim i koji ga nikad nije lagao" (i koji btw misli da su zvanične cifre izbornih rezultata u redu) – Znaš zašto je toliko siromašnih žena glasalo za Ahmedinedžada? Ima tri miliona njih koje prave tepihe po kućama. One nemaju osiguranje. Kada je Ahmedinedžad to saznao proturio je zakon koji im pruža puno osiguranje. Oni koji podržavaju Ahmedinedžada su promućurni, oni su uticali na ljude da izađu na glasanje i to se ogleda u broju glasova za njega.
Prema podacima iz 2006. 3,1 miliona Iranaca je živelo u apsolutnom siromaštvu, 5,7 miliona nije imalo osnovne uslove za život i na to još 7 miliona je živelo od manje od 50$ mesečno (pdf fajl, strana 11). Dodati tome 15 miliona porodica koje imaju pravo na dotirane proizvode jer žive sa manje od 600$, pa dobijete približnu sliku o Ahmedinedžadovoj bazi.
Istina je da je "rasipništvo" dovelo do inflacije koja je zvanično 15%, a nezvanično 25% i da, koliko god Iranci imali koncenzus oko mnogih pitanja kao što je pitanje mirovnog nuklearnog programa, je ono dovelo do pukotina u društvu. Osim toga percepcija srednje i više srednje klase je da je Ahmedinedžadov dugački jezik doveo do toga da SBUN za njegove vladavine donese još tri paketa sankcija i da bi Musavi nekako mogao da izgladi odnose sa Zapadom.
Prevara?
Ideja da je izborna prevara tih proporcija moguća svodi Iran na status neke banana republike, a šta god mislili o toj zemlji ona to nije. Do sada niko nije pružio ubedljivo objašnjenje o tome na koji način se to prevara desila. Argumenti u opticaju se lako mogu kontrirati. Po ko zna koji put se zaboravlja činjenica da dokazati negativno (praktično) nije moguće i da na onom koji optužuje leži odgovornost dokazivanja. No, da vidimo argumente.
Jedan od prvih je bio "istorijskog" karaktera. Naime, teza je da do sada uvek kad je izlaznost bila velika pobeđivao "reformistički" kandidat i da bi ovo bilo prvi put da to ne bude slučaj. Hmmm, da međutim, isto tako bi bilo prvi put da predsednik ne bude reizabran posle punog mandata, tako da mi taj "istorijski" argument nešto ne pije vodu.
Drugi "jak" argument je etničkog karaktera i kao takav je isto upućen više Zapadu nego unutrašnjoj upotrebi, naime, tamo "dobro zvuči". Svodi se na to da je nemoguće da je g. Musavi, iranski Azer, izgubio izbore u delovima sa većinom azerske populacije, uključujući rodni grad Tabriz. Hmmm, ne mogu da tvrdim, ali verujem da su Iranci iznad etničkog glasanja, barem kad se radi o predsedničkim izborima. Koliko prekjuče sam slušao na ovdašnjoj televiziji profesora političkih nauka koji izuzetno dobro poznaje Iran kako odbacuje tu tezu. U prilog Ahmedinedžadu, a baš u vezi Azerija, ide da je on otvorio univerzitet u Tabrizu, na kome Azeri mogu da studiraju na svom jeziku.
Treći, koji je prvo bio glasan pa tiho napušten, je da predstavnici Musavijeve kampanje nisu imali pristupa kontroli na glasačkim mestima. Ova glasina je dosta brzo razbijena i kao svaka glasina u sebi ima zrnce istine. Naime, svaki kandidat ima pravo na (samo) jednog kontrolora na biračkom mestu. Taj kontrolor dobija akreditaciju i pomoću nje dobija svoje mesto na biračkom mestu. Ispostavilo se da je Musavijev štab slao po dva-tri čoveka na biračka mesta, naravno oni sa akreditacijom su puštani da vrše svoju dužnost dok je onima bez akreditacije uskraćivano prisustvo – sasvim dovoljno da glasine puste koren. No, kao što rekoh, ta proceduralna zamerka je brzo napuštena kao argument.
Četvrti i najslabiji argument skoro da ne vredi tumačiti je pozivanje na predizborna merenja javnog mnjenja koja su navodno pokazivala lavinu za Musavija. Paaaaa ta merenja umeju da budu deo psyops-a, a pravo da kažem nisam ih video mnogo. Ono koje mi se čini kredibilno, a pokriva mnogo više pitanja je napravila organizacija Terror free tomorrow – i predstavlja izuzeno interesantno štivo.
Ta studija nastala pre TV debate koja je bila izuzetno oštra i ne predviđa pobedu Ahmedinedžada, ali mu daje dosta veliku prednost i ustanovljava ogroman procenat neodlučnih.
Po mom skromnom mišljenju upravo TV debata i dešavanja nakon nje su direktno uticali na veliku izlaznost i donela veliki broj glasova Ahmedinedžadu. Naime, tokom te debate Mahmud je optužio celokupni iranski politički establišment od revolucije do danas za korupciju. Iako je, takav jezičav, implicirao i suprim lidera u te optužbe najviše je ujeo Rafsandžanija koga je direktno apostrofirao kao primer religioznog lidera koji je sa sve porodicom postao multimilijarder i kao glavnog puppet mastera iza Musavijeve kampanje. Ups!
Tri dana pre izbora Rafsandžani piše otvoreno pismo Kameneiu (suprim lideru) u kome zahteva da zaustavi "laži i vređanja" Ahmedinedžada. Pismo se završava vrlo poetskom pretnjom – Možeš zaustaviti pojavljivanje izvora lopatom, ali kada se voda skupi ne možeš ga zaustavini nikakvom snagom.
Prilično dobro "predviđanje" ovoga što se dešava na ulicama Teherana.
Da se vratim na naslov – ovog puta nema Kermit Ruzvelta (osim ako njegovu ulogu ne dodelimo zapadnim medijima i iranskim emigrantima). Ovo je svađa unutar kuće...
Da se pukotina u društvu može iskoristiti za destabilizaciju Irana (na kojoj se uveliko radi pomažući kapom i šakom, po svim merilima terorističke, organizacije poput PJAK i Mudžahedin e halk) naravno da može i hoće u to ne treba nimalo sumnjati.
***
Koliko puta su mnogi od vas koji čitate ovo onomad izgovarali rečenicu "pa ne znam nikog ko je glasao za onog skota!", a skot je ostajao na vlasti kroz brojne izbore, a nije ih baš sve pokrao. Tako se sada oseća teheranska srednja klasa, dok ih opozicija i zapadni mediji ubeđuju da su prevareni.
––––––––––––––––––––––––––––
Beleške na margini
Pošto osim Al džazire ne pratim zapadne TV stanice (ona jeste zapadni medij sa malom razlikom u načinu pokrivanja Izraelsko-Palestinskog sukoba, sve ostalo je 1:1 BBC) ne znam koje slike su dostupne. Shvatam da su dostupne slike Musavijevih mega mitinga, no moram reći da se mitinzi pro i kontra bukvalno nadgornjavaju i svaki sledeći dovodi više pristalica. Naime, današnji pro Ahmedinedžadov miting je bio veći od jučerašnjeg Musavijevog, kao i što je subotnji bio jači od onog u petak.
Režim svakako, po mom mišljenju, pravi grešku što ograničava rad stranim izveštačima.
***
Samo sam čekao kada će Reza Pahlavi (sin) ispuzati ispod kamena. Naravno, uradio je to jednim ljigavim saopštenjem tipa "ja sam uz svoj narod". Međutim, najsmešnije je ka on kaotakav kritikuje sistem vlasti koncentrisane u jednom čoveku. Misleeeem...
***
Kad se radi o iranskom nuklearnom programu toplo preporučujem moje bivše tekstove na tu temu (iz vremena potpalublja). Dosta su dobro dokumentovani. Ne, Iran nema atomsku bombu, niti je pravi, štaviše Kamenei je izdao fatvu na atomsko naoružanje, što su mediji nekako propustili da obznane.