Ne morate mi poverovati ni jednu reč. Znam da počesto ne verujete ni sebi, zašto bi onda drugi bili u prednosti, imali tu privilegiju, iskorišćavali vašu dobrotu, razumevanje, težnju ka prisnosti...Da li, ako verujete sebi, možete u istom trenutku da verujete i drugima? Zbog čega je to bitno? Ja ne mogu da prođem ulicom, a da ne pogledam, ne u izlog prodavnica, nego u hodajući izlog na trotoaru: lepe, mlade, jedre žene same ili sa pratnjom, ponosno hodaju, uzdignutih glava, pritajenih pogleda, hoće da budu primećene. Gledam ih upravo tako, pa tek onda kao ženska biće puna strasti, energije, sopstvenog znanja i moći – što bi me, svakako, uništilo za prolet lastavice. Ponekad me sete na neku davnu ljubav, za taj tren pokušavam da pronađem ponešto od njih, ne oduzimajću ženama ni trunku njihovog značaja. Duboko verujem da one osećaju moju nevinost. Mora tako da bude, ako je drugačije moj pogled neće više skretati ka njima. Neće skretati nigde, po cenu da večno izgubim inspiraciju.
„Zmaju moj, dani su se pretvorili u Miljacku posle kiše. Ne prolazim više našim mostom da ne naškodim vremenu, tragovima, dodirima našim, koji još lebde u vazduhu. Do škole idem najzabitijim sokacima, ne želim da sretnem ikoga, nadajući se u isto vreme da ću tebe sresti, Zmaju moj.„
BB upoznah zahvaljujući poeziji, o kojoj u to vreme sem ljubavi ništa nisam mogao da pružim. Prvo ozbiljnije posvećenje ženi i poeziji, poistovećenje žene i poezije, preplitanje ženskih očiju i stihova, moje uplitanje u njih ostaviće nesagledive posledice. Bila je tako tiha i vedra, do Trebevića se mislima pela, propinjući se sve na prste, da bi dokazala da može uvek da se vrati i okonča dodir. Nikad nisam protivrečio njenom šapatu, dahu, vetriću iz njenih usta koje je moje uvo prepoznavalo i sabiralo na površini kože. Verovao sam joj, verujem i sada.
„Zmaju moj, vatreni. Ova zima je siromašna bez tebe i sneg kopni češće. Promrznuće visibabe i ljubičice, čime onda da se kitim, kada ni tebe nema. Doleti s’ južne strane oblake snežne da ne pomeraš, sleti u park na našu klupu, da ne gubimo vreme... Zmaju moj!„
BB me je vodila u nepoznate predele duše. Tako smo se jednom našli u lepoti. Pokazala mi je da lepota nije oblik, nego njegovo izobličenje sklopa očiju i uma. Pokazal mi je da slapovi na Bentbaši mogu da presahnu, samo ako zamislimo da ih nema. Stajali bi dugo na jednom mestu i zamišljali kako slapovi nestaju. Otvorili bi oči i ko ih je i dalje video nije osetio lepotu. Bio je to tren. Stvaran tren. Bez nje to ne mogu da činim, tako smo se ranije dogovorili, ovladali zajednički tom moći. Verovao sam joj, verujem i sada.
„Zmaju moj, zlatni. Noći su mi kratke, dani dugi, ne mogu više toliko svetlosti da podnesem. Zažmurim na sliku ljubavnika, okrećem glavu od prostog poljupca kao utvara se sklanjam u hladovinu zidina. Da mi se pretvoriti u kamen jedino bi me ti prepoznao po žudnji, Zmaju moj.“
BB mi je otkrila „Carigrad„ na Baščaršiji. Govorila mi o slastima. Ova baklava, žuto-dukatasta, davi se u sočnosti svojoj. Ako ne osetiš slast požude prema nežnostima prineseš li je samo usnama nemoj pojesti ni trunčicu. Ne vredi ti truda - stomak će biti zadovoljen, a srce gladno, prazno. Ne pođe li ti ruka, mirno, bez drhtanja, kao da to radiš svaki dan, u milovanje, ugledaš li šampitu visoku i snežnu poput Kilimandžara – ne vredi trošiti pogled i želju za slašću. Piješ li hladnu bozu, a ne kapne li ti niz krajeve usana da bi to neko mogao da pokupi jezikom – ne vredi, bolje je ostati žedan. Verovao sam joj, verujem i sada.
„Zmajčino moja! Nema izgleda da se skoro vidimo. Ne daju mi k’ tebi. Oni i ne znaju da postojiš, inače bi skončala u Kovinu, ali ne kod tetke. Samujem. Trudim se da ne mislim o tebi. Opet ne izbivaš iz mene. Onda mi dođe drago što smo jedno. Nisam tužna, jer znam da ti povremeno nadletiš, osetim napojiš me pesmom i spustiš se sa zrakom sunca u predvečerje. Dobar ti let, Zmajčino moja!“
BB mi je utkala strpljenje. Kada smo se rastajali i poslednji put videli, od ranog jutra čekali smo večernji voz. Mogao sam da odem bilo kojim, ali mi smo čekali onaj u 22,3o. Rekla je da će doći pešice preko brda i planina, kroz šume i gudure, da će preplivati tri reke i par jezera, dok ne ugleda ravnicu. Znam da me je pohodila. Verovao sam joj, i verujem.