Zdravo, kako si?... Kako ti izgledam?... Odlično!... Onda sam odlično. Ovako obično odgovaram na pitanja osoba koje dugo nisam sreo ili sa njima održavam površne i neobavezujuće odnose, iako znam da je to pre i iznad svega kurtoazno pitanje. Niti njih odista zanima kako sam, niti sam ja spreman da se upuštam u šira i duža i bilo kakva objašnjavanja o tome kako sam. Englezi su davno izmislili razgovore o vremenu kao neutralnom i nepovređujućem i neindiskretnom razgovoru pri susretu sa sličnim, čak i sa bliskim osobama.
Moja pokojna tašta, bog joj dao rajsko veselje, zvala nas je telefonom skoro svakodnevno. Uglavnom sam ja dizao slušalicu. Njeno prvo pitanje je, bez izuzetka, bilo: Kako si? Iako ona nije spadala u prethodno pomenutu grupu i njeno pitanje je bilo iskreno, odgovarao bih joj: Fantastično! U početku je bila začuđena a kasnije me pitala: Kako možeš biti fantastično kad....Evo kako, jednom sam joj elaborirao: Probudim se, ustanem i krenem da obavljam ono što moram i što mi sleduje, život u svim svojim vidovima i varijacijama me cepa, razbucava, secka, žvaće....sve tako do uveče, do pred leganje u krevet. Ja onda sakupim sve deliće mene rasutog, rastrganog, rasturenog, pljunem i zalepim ih na odgovarajuća mesta i sutra, Jovo nanovo. Smejala se naravno ali me shvatala.
Lekari u narodu poznati kao Doktori, nikad me nisu pitali: Kako ste? Ne, i oni, Lekari/Doktori i medicinske sestre i braća, samo su mi nešto naređivali, tražili od mene, zahtevali...Ja sam bio taj koji je njih pitao: Kako sam? I na to sam po pravilu dobijao odgovore: Odlično, kad već ne može bolje!
Pošto sam i samog sebe ulovio da po ustaljenom (ko zna kad?) šablonu, pri susretu s dugo neviđenim a nepriraslim mi za srce osobama, postavljam to stereotipno pitanje, odnosno, kada sam toga postao svestan, prestao sam da ga rabim! Postavljam ga samo osobama do kojih mi je stalo, koje volim i želim da znam kako su. Možda mogu i da pomognem...razgovorom, osmehom, zagrljajem, poljupcem, iskrenim saučešćem...