Pisanje oko Železare se do sada svelo na to zašto je vlada "kupila" železaru za 1$. Nekako mi se ne čini da je to pravo pitanje. Pravo pitanje je zašto su nam Amerikanci prodali železaru za 1$. Nama, građanima Srbije, poreskim obveznicima.
Šta je US Steel radio u ovoj situaciji? Upumpavao je svež keš. U 2009.godini oko $70 miliona, u 2010.godini oko $200 miliona. Odakle novac? Matična korporacija se zadužila. Ukupan dug je od 2008.god. do 2010.godine narastao sa $3.2 na $3.7 milijardi.
Šta je bilo sa akcijama US Steel-a? U maju 2008.godine, pre krize, one su imale vrednost od $180. Pale su na $20 u februaru 2009.godine, da bi zatim porasle na $60 do februrara 2011.godine, pa opet pale na $20. Sada se kreću oko $25 dolara.
Gde je problem? Situacija na svetskom tržištu se ponovo pogoršava. Cene padaju. Operacije u severnoj Americi i Slovačkoj pokauzuju fleksibilnost i mogućnost da se nose sa novim udarom. Deo u Srbiji na žalost ne. Niska produktivnost, proizvod male cene sa malom dodatom vrednošću, je recept za gubitak. Bez velikih ulaganja, situaciju nije moguće brzo popraviti. Dok je tržište bilo dobro, dok su cene bile visoke, funksionisalo je. Više na žalost ne. U ovom trenutku, cene po toni su takve, da su cena sirovine koju uvozimo, plus troškovi energije, veći od cene finalnog proizvoda. Jeftinije je da radnici ništa ne rade i primaju platu, nego da proizvedu i jednu jedinu tonu. Na osnovu ovoga je vidljivo da nuditi US Steel-u da država Srbija, pardon poreski obveznici Srbije plaćaju plate svim zaposlenim radnicima, nije dovoljno.
Ukupna dugoročna dugovanja železare na kraju 2010.godine su bila oko 270 miliona evra. Ova dugovanja su dugovanja matičnoj kompaniji koja je finansirala sve gubitke. Ukupna kratkoročna dugovanja su bila 130 miliona evra.
Knjigovodstvena vrednost imovine iznosi 140 miliona evra, zaliha 92 miliona, i potraživanja od kupaca 128 miliona. Gubitak iznad visine kapitala je 40 miliona.
U naredni utorak, menadžment je mogao izaći pred analitičare i reći jednu od 3 stvari:
- investiraćemo $200 miliona u naredne dve godine, za to vreme ćemo apsorbovati noivih $300 miliona gubitka, i srpski deo kompanije će se vratiti profitabilnosti
- likvidiraćemo srpski deo kompanije, platiti otpremnine radnicima (njih 5.400, najmanje), platiti sve dugove, rasprodati imovinu, upumpati dodatni keš da sve ovo završimo
- prodaćemo srpski deo kompanije za 1$, osloboditi se svih budućih obaveza i bez tereta ući u 2012.godinu
Najviše se isplati treća varijanta, ako imate nekoga da kupi. Ima i četvrta varijanta, a ona je da pokrenete stečaj, oslobodite se svih daljih obaveza, i da se u stečaju pojavite kao najveći poverilac. Ali to već nije za ozbiljne američke kompanije. To je više za naše vajne bizmismene.
Dok ne nađe strateškog partnera koji je spreman da preuzme 5.400 radnika i fabriku koja i bez tih radnika gubi navac sa svakom tonom koju proiizvede, država će morati da vodi novo preduzeće tipa preduzeća Zastava 4412. Pa kada i nađe strateškog partnera, moraće da zacrni kompletan ugovor sa tim strateškim partnerom. Da poreske obveznike ne bi udario šlog kad ga pročitaju. Jer ne znam kojom drugom ekonomskom alehemijom može da se privuče.
U utorak potpisujemo kupoprodajni ugovor, kako najavljuju. Siguran sam da će ga objaviti istog dana na sajtu vlade. Pa gospodin Šabić neće morati ni da se angažuje. Da vidimo šta u ugovoru piše o $400 miliona duga koji ima železara.
Naravno da je važno očuvanje radnih mesta. Naravno da je važno Smederevo. Ali važna su i sva druga radna mesta u Srbiji i svi ostali gradovi. Uzimati novac od poreskih obveznika iz ostatka Srbije, čistačice u Subotici i tekstilnog radnika iz Novog Pazara, i njime "čuvati" radna mesta u Smederevu jednostavno nije ni moralno ni održivo. Osim dok majstori odu. Trošiti novac na izgubljenu stvar nije pametno, koliko god su vam plemenite namere. U izbornoj godini.