Ne ubiti drugog čoveka je moralni imperativ i, uz kanibalizam i incest, tabu star koliko i ljudsko društvo. I pored svih tabua ljudi su se oduvek međusobno ubijali, ponekad jeli jedni druge, a neretko seksualno opštili sa bliskim krvnim srodnicima. I dok je kanibalizma gotovo iskorenjen, a incest sveden na zanemarljive statističke veličine, ljudi se i danas, bez obzira na sve tabue, religijske, moralne i zakonske sankcijeu, ubijaju nesmanjenom žestinom. Upravo zbog toga je homicid jedna od najvećih i večitih tema religije, filozofije, umetnosti i nauke.
Za razliku od životinje, koja ubija instinktivno, čovek ubija svesno, jer jedino on zna, ili misli da zna, šta je smrt. Kao i životinja čovek je spreman da ubija, i da bude ubijen, uglavnom onda kada su ugroženi njegovi vitalni (egzistencijalni) interesi. Međutim, za razliku od životinja, sfera čovekovih vitalnih interesa je vremenom znatno proširena. Pored fizičke egzistencije, čovekovi vitalni interesi danas su sloboda, ideali i vrednosne orjentacije. Upravo zbog umnožavanja čovekovih intresa umnožio se i broj mogućih motiva za homicid.
U našoj civilizaciji čovekoubistvo je najčešće legalno u odbrani trećih lica, u nužnoj samoodbrani, kao posledica slučaja, u vršenju specifičnih dužnosti (javna i druga bezbednost, egzekucija nad osuđenikom na smrt) i u ratu. Ponegde i ponekad mogu biti razumljivi, čak i moralno prihvatljivi, iako ne i legalni, razlozi za ubistvo drugog čoveka u odbrani časti i dostojanstva, iz osvete i zbog eutanazije. Neprihvatljiva su ubistva iz koristoljublja, kao i ona u afektu, ali su motivi razumljivi. Međutim, ima ubistava od kojih zastaje dah i čiji motivi, ne samo da su nerazumljivi običnom čoveku, već ostaju večita enigma, kako za kriminalistiku i pravosuđe, tako i za psihijatriju i nauku uopšte. Jedno takvo ubistvo, i to masovno, dogodilo se ovih dana nedaleko od Beograda.
Ubica nije imao ni kriminalistički, ni psihijatrijski dosije, a verovatno nije vodio ni lični dnevnik. Većina onih koji su ga dobro poznavali su mrtvi, on ih je ubio. Ne postoje verodostojne činjenice koje bi mogle ukazari na razloge zbog kojih se tog jutra odlučio na čin koji je počinio. Sve je, dakle, u domenu hipoteza. Evo jedne od mogućih hipoteza, koju kao ni druge, nije moguće dokazati.
Izjave ranjene supruge, ćerki i preživelih rođaka i komšija iz sela:
- Bio je dobar čovek i dobar domaćin,
- O svima i svemu je vodio računa – o porodici, domaćinstvu, o rođacima i komšijama,
- Svima je pomagao i svima je pozajmljivao, svi su mu dugovali, on nikome,
- Prvi je u selu zasejao, okopao i požnjeo,
- Na slavama, svadbama i krštenjima uvek je bio rado viđen gost i po pravilu mesto mu je bilo rezervisano u čelu stola,
- Nije imao poroka, nije pio, nije pušio, nije se kockao,
- Uvek je bio zdrav, nije išao kod lekara, nije imao čak ni zdravstveni kartton,
- Kada ga je njegova država (i otadžbina) pozvla, odazvao se bez pogovora, učestvovao u ratu i nikada se time nije hvalio, a ni žalio, o svom učešću u ratu nije progovorio ni jedne reči.
Šta bi se, na osnovu izjava onih koji su ga dugo i dobro poznavali, moglo zaključiti sem da je reč o primernom, gotovo idealnom građaninu, ocu porodice, domaćinu, rođaku, komšiji…
Selo Ivanča je izdvojeno, reč je o mikrosocijalnoj sredini. Međutim, ni u takvoj sredini nije lako postati lider. Potrebno je mnogo truda i odricanja. Ljubiša je tom cilju, čini se, posvetio čitav svoj život. I postao je lider, vođa, prvi i najugledniji čovek, onaj kome se svi dive, koga za sve pitaju, od koga svi zavise.
Međutim, šta se dešava kad neprikosnoveni lider ostari, kad mu snaga iščili, kad postane impotentan, kad se razočara, kad više ne može da utiče čak ni na svoje najbliže, jer eto sin mu ima već 42 godine, a nikako da se oženi, muškog poroda ni na vidiku?
Takva se ličnost od neprikosnovenog lidera, pretvara u mesiju, jer kad on, tako savršen i pored tolikog truda i muke nije uspeo u životu, kako će tek onda svi ostali.
“Ženo, nema nam više života”, zaključuje u rano jutro i polazi da spasava svoje najbliže.