Tačno se sećam muke kad sam izašla iz bioskopa posle filma Kids, davne 1996. Nisam imala decu, nisam bila ni tinejdžerka, a ipak me udario u glavu i ošamutio. Moji prijatelji su drogirane, izgubljene, nevoljene, promiskuitetne 12-godišnjake komentarisali sa: Ma, pusti male Amerikance, ovo je namerno preterivanje, umetničarenje radi šoka... malo je ovakve dece! Na nekom potpuno iracionalnom nivou osećala sam da to nema veze ni sa Amerikom, ni sa Srbijom, ni sa umirućim 20. vekom nego sa stavom prema životu. A on mi je bio blizak.
Za neke od nas svet nikad neće biti udobno i sigurno mesto.
Šesnaest godina kasnije sam roditelj nadrndane tinejdžerke (koja je nasledila moj veltšmerc i po ceo dan uzvikuje - Nije fer! Zašto ja?), na raspustu sam i između hiljadu ručkova i prostiranja veša gledam Tilva Roš, Klip, Tri metra iznad neba (Tres Metros sobre el Cielo) i Gospodari Dogtauna (Lords of Dogtown). Tako se namestilo. Ali ne verujem da je slučajno:)
Tilva Roš i Gospodari Dogtauna imaju onoliko sličnosti koliko je rastureni Bor dvehiljade i neke sličan siromašnom delu LA-a sedamdesetih godina 20. veka, a glavni likovi su skejteri. Zajedničko im je i siromaštvo, (auto)destruktivnost i supkultura kao pokušaj osmišljavanja života koji ne nudi baš previše opcija. Treba ubiti vreme, shvatiti ko si i šta želiš, razrešiti ljubavni trougao i nekako preživeti odrasle uzore. Niko od odraslih u ovim filmovima ne zna odgovor ni na jedno od postavljenih pitanja. Šta ti onda preostaje nego da besomučno rolaš i padaš po praznim betonskim bazenima ili da rasturiš samoposlugu? Ili snimiš jack ass tjub i okačiš ga na mrežu? Izgrebana kolena i polomljene ruke su pouzdan (a ponekad i jedini) znak da si živ.
Pa kako je to moguće?! - kao da čujem autore tinejdžerske limunade Tri metra iznad neba (po istoimenom romanu Federika Moće). Autori filma grade klasičnu bitanga i princeza bajku i poput sveznajućih pripovedača kažnjavaju glavne junake raskidom i zaposlenjem buntovnika s razlogom - ultimativni primer ulaska u svet odraslih. Spusti sva očekivanja i lezi na rudu! Tu sam se baš iznervirala:) Nije me pogodila snishodljivost scenarija nego njegovo licemerje. Hajde što odrasli umišljaju da imaju odgovore na sva pitanja i tapiju na ispravnost nego što kriju da bi sve dali da opet osete nešto "kao prvi put". Da nije tako ne bi skakali bandži, peli se na Akonkagvu, varali jedni druge, pornićarili, pretvarali se u poznavaoce vina, bildovali u 60-oj, kupovali sve brži i sve skuplji auto, skupljali cipele umesto osmeha...
Ko smo mi da klincima držimo predavanja? Kako su njihove zapitanosti banalne, a naše egzistencijalistička filozofija?
To pitanje mi se vrzmalo po glavi i posle filma Maje Miloš - Klip. Dijametralno različita estetika od Tilva Roša, druga supkultura (narodnjaci/tigrasti dezeni/pornografija), ali istovetni veltšmerc. Roditelji i škola kao sporedni junaci (ni dobri ni loši), uzora nema, stvari se nisu ni dogodile ako ih nisi zabeležio kamerom i pustio na mreži... Hoćeš da voliš i da budeš voljen, ali ideš obrnutim putem: od analnog seksa i uloge kuče/gospodar do misionarske poze, poljupca i razmene brojeva telefona kao primera istinske bliskosti i povezanosti. Mučno za gledanje, ali zar je njihovim pandanima u realnom životu lakše? Oba filma slikaju Srbiju novog veka, ali njihova suština nije društvena kritika već univerzalno prepoznatljivo osećanje izgubljenosti, nepripadanja, nesnalaženja mladih (i ne samo mladih) godina. Otuda i tolike međunarodne nagrade.
Mi veltšmercovani se nepogrešivo prepoznajemo, koliko god godina imali i gde god živeli na planeti.
I ništa nam od toga nije lakše:)
Dodatak na blog od zimus, zbog koga ga ipak kačim sada...
Muharem Bazdulj u poslednjem broju časopisa Vreme (br. 1167) pišući o Kjerkegoru i poredeći ga s Andrićem, kaže: ,,Čituckajući prije koju godinu Kjerkegora (baš Ili-ili), naiđem na ovaj fragment: Još od ranog detinjstva, strelica tuge je zarivena u moje srce. Sve dok bude zarivena, biću ironičan - ako je izvuku, onda ću umreti." Bazdulj paralelu pronalazi u Anikinim vremenima i zaključuje: ,,Nezahvalna je, generalno, tema književnih (a bocvena dodaje i filmskih!) uticaja. Za banalnost i primitivizam, uticaj se izjednačava s plagijatom. Pomodarski postmodernisti pak površno se kite mnogobrojnim uticajima kao značkama. Književni uticaj, međutim, nije ni plagijat ni značka; niti se skriva niti nosi na reveru. Stoji zariven kao nož u rani. Kao žalac u mesu, rekao bi Kjerkegor citirajući svetog Pavla."
Tako su i ovi filmovi za mene više od postmodernističkog hvalisanja uticajima. Oni su (u skladu sa kojekavim ličnim preispitivanjima i posrtanjima u mesecima posle pisanja ovog bloga) došli kao potvrda razmišljanja da nikada nisi suviše mlad za veltšmerc i nikada dovoljno star za poraze.