( ili kako vam već drago )
Mislim, ja bih sad najradije o svemu i svačemu istovremeno, odjedared, samo kada bih nekako našla načina da to izvedem kako dolikuje, a da se iz svega ne ispili nekakva nemušta papazjanija. No, pošto tako nešto još nikome nije pošlo za rukom, a da ja to znam pa da mogu da sledim svetle primere, ipak ću pokušati, pa šta bude.
Dakle, sparina i vrućinčina mi u tome svakako neće(ju) pomoći. Ili možda baš hoće? Jer, misli su mi zbrkane, gnjecave, rasplinute, neusredsređene. Javljaju se tu i tamo - na preskok, pa nanovo potonu u opštu apatiju i obamrlost koju nikako ne mogu da odstranim. Onda ih nasumično vadim, na hrpe, i prilično sumnjičavo pokušavam da ih sortiram i uobličim.
E, sad...
Da je lako i nije. Još manje je neophodno. Međutim, neki mi đavo ne da mira, te se upuštam u neizvesni poduhvat sklona u to da poverujem kako radim sasvim uzaludan posao. Mali, zajedljivi mazohista u meni, naravno, već unapred trlja svoje ručice ulepljene od znoja i samozadovoljno se smeška.
Elem, pošto je uvoda bilo i više nego dovoljno, da krenem sa brbljarijama. Preko reda, podrazumeva se, s glave i s repa svakako.
Recimo, sinoć se jedno kučište jako uplašilo bliske grmljavine. To, kao što je opšte poznato, mnogi kučići umeju - da se plaše nebeskog bobonjisanja. ( Uzgred, kod mačaka tu beskarakternu crtu nisam primetila. ) Ovo pašče je problem rešilo tako što je užasnuto đipilo preko prepreke nameštene uz veliki niski prozor okrenut ka bašti sa očiglednom namerom da ga oduči od neovlašćenih ulazaka u sobu. ( Čemu uopšte prepreka? Pa, soba je naša, kuče nije. A i veliko je, veoma loše vaspitano i večito štrokavo. I ne, to nije Komšijsko Kuče, mada je i ono komšijsko, ali s druge strane. Sve u svemu, prekomplikovano za objašnjavanje, a i nisam htala o tome, što, naravno, nije nikakav izgovor. ) Ispostavilo se da kučeća brana nije delotvorna u kriznim situacijama; kada pokušaš da izbaciš napolje uplašenu, ogromnu životinju koja se uskopistila, obavezno stradaju sveže nalakirani nokti; posledično, neko bude besan, a nekome je čitava situacija zabavna, ali to ne sme da pokaže, da se bes ne bi prelio tamo gde to baš nije preporučljivo; lično se nisam poptresla zbog upropašćenog laka, ali sam osetila nemerljivu empatiju prema živinčetu koje je moralo da dreždi samo u mrkloj olujnoj noći ispresecanoj haotičnim plesom munja i zaurlavanjem grmljavine dok mu srce naizmence silazi u pete i penje se u grlo. ( Ovo poslednje možda i stoga što mi u sličnim situacijama prorade svi davno zapreteni atavizmi i najradije bih se i sama podvukla pod krevet, samo kad ne bih bila svesna banalne činjenice da ispod istog već dugo nije otirana prašina. Hoću reći, bilo mi je sasvim lako da se zamislim u koži i od strave verovatno nakostrešenoj dlaci sirote džukele. )
A pre nekoliko dana sam videla rode. Prave rode u pravom, velikom, udobnom gnezdu na vrhu jednog visokog stuba usred ničega, a nadomak grada. Uuuu, kako sam se obradovala! I pričala o tome svakome ko je želeo da me sasluša ili nije mogao da pobegne od mene, bilo zbog urođene pristojnosti, bilo što se nije imalo kud. Onako, oduševljeno, zagrcnuto, sa osmehom... Usput, naravno, smislila i čitavu malu priču o mami rodi i tati rodcu i malenim rodićčićima. O tome kako se paze i maze i hrane žabama iz okolnih ritova zaraslih u smaragdne trstike i posmatraju čitav svet sa visine i sa finom dozom dobronamerne ironije, kako im jedino i priliči dok stoje tako povazdan na po jednoj nozi, uspravne i tako posebno ljupke.
Vrabac na kiši?
Stajao je na samoj ivici patiniranog zidića napravljenog od starih cigala preteklih kada su rušene neke već davno zaboravljene pomoćne prostorije. Kiša je lila ravnomerno, bučno, štedro, na momente čak gotovo nepristojno veselo, ali u svakom slučaju dosledno i uporno. A ptičica se tuširala sa očitim zadovoljstvom. Sitno skakutala tamo-amo, širila nežna krioca, krivila glavu na stranu, rečju - uživala. Zatim je u nekom trenutku uzletela i uskoro postala samo majušna siva tačka u moru opšteg sivila. Učinilo mi se da je na mestu gde je trenutak ranije stajala nakratko ostao da lebdi tračak prozračne, vedre svetlosti.
He... Grančice su se mrdnule tek neznatno iznad potpornog stuba koji je verovatno trebao na sebi da nosi nadstrešnicu koja nikada nije napravljena, a sasvim bi dobro došla kada upeče ova poslovična žuta zvezda. Jedva primetno, ali sasvim dovoljno da opazim taj pokret i usredsredim se na iznalaženje njegovog uzroka, jer sam odmah bila sigurna da nije u pitanju vetar, s obzirom da je ostalo lišće mirovalo malaksalo od vrućine. Moj pogled se zaustavio na dva okrugla, sjajna, pametna oka tamnija od najtamnije ponoći koju uopšte mogu da zamislim ( A kao osvedočenom pesimisti, nije mi ni malo teško da zamislim najmrkliji mrkli mrak u vasioni, kome ni neka respektabilna crna rupa nije ni do kolena. ). Mladi pacov čučao je na gredi i pokušavao prednjim šapicama da dohvati narandžaste bobice sa bujne puzavice koja se naslanjala na nju, ne bi li sebi obezbedio koji slastan zalogaj. Radio je na svom naumu vešto i predano, pažljivo gledajući gde staje i precizno odmeravajući koliko sme da se nagne, a da se pri tom ne omakne na zemlju. Brao je ,,zrnice'' jednu po jednu privlačeći grane sebi i grickao ih na onaj prepoznatljivo dražesan glodarski način, mrdajući pri svakom zagrizu brkovima neverovatno šarmantno i isturajući opasno oštre sekutiće. Kada je završio sa obrokom kratko je prošetao duž grede, a onda mu se ružni goluždravi rep izgubio u moru zelenila.
Već sto puta viđeno. Neopisivo. Jednostavno. Čarobno. Neizgovorivo bez opštih mesta, obilne patetike, odavno izraubovanih stilskih figura. Kapi kiše na žici i prvi zraci sunca nakon nevremena. Svetlucanje, sjaktanje, treperenje, drhturenje, prozirnost, prozračnost, tananost, tajnovitost, prelivanje, sve boje duge, čitav svet koji se ogleda u svakoj pojedinačnoj kapljici i umnožava i blista i nestvarno je lep.
( I dalje tvrdim da dobre vile ne postoje. Verujte mi na reč, tačno znam o čemu govorim. )