Sedim sama u mraku i gledam u monitor, to je jedino sto svetli. Ta pomrcina potice od Pomracenja 21. ovog Meseca. Zlobnici tvrde da se to pomracenje dogodilo samo kod nas ali to nije istina, to je mogao da geleda ceo svet. Pomracenja su retke pojave, mnogi dugo cekaju da ga vide, a ono sto je retko to je i skupo. Zato smo mi, ko mala deca,hteli to pomracenje da vidimo izbliza, i eto ga tu, kod nas. Prvo smo se malo radovali a onda smo se zabrinuli. Kazu neki doktori da zivot u mraku nije zdrav, popadacemo svi u depresiju. Popijem dva aspirina za svaki slucaj, vitamine i caj, i nastavim po blogu da trazim spas jer nesto mi ona misao da je sve sto je retko ustvari skupo, ne da mira. Slutim da ce racun biti veliki, a koliki videcemo kad svane.
Tu su se odmah pojavili "isterivaci mraka i depresije", eksperti i profesionalci, bar toliko ih placamo kao da jesu, ali kako takav slucaj jos niko na svetu nije imao ne mozemo da znamo da li jesu ili nisu to sto tvrde niti da li ce nas zaista izvesti iz mraka. Samo se svi osecamo kao pokusni kunici. Kako znamo, mnogi kunici ne prezive eksperimente pa sam ja opet krenula po blogovima da trazim spas. Evo sta sam nasla:
Prvo naletim na temu "Teorija katastrofa" Nsarskog i prepadnem se, dal' je moguce da smo i tu katastrofu mi skrivili? Kako sam citala padalo mi je kamenje sa srca, nismo krivi! Te katastrofe vec su postojale i njih su naucnici proucavali, mogu nastati od najmanjeg uzroka koji krene u nepredvidjenom pravcupa se ishod, cak i ako dovede do katastrofe, ne moze pripisati nama. Bilo mi je neopisivo lepo da saznam da bar za to nismo krivi i da se nikome ne moramo izvinjavati.
Onda predjem na temu "Dosli divlji isterali pitome" kod Dejana i tu se opet prvo strecnem od straha da nismi mi i taj rat zapoceli. Citaju ci utvrdim da nismo i opet se osetim kao covek, prvi put posle toliko godina. Pokupim naravoucenije a ono glasi: Ako se neko sa velikim buzdovanim nameraci na tvoje blago em zlato, bolje ga daj odmah nego posle. Ako cekas "posle" trebace ti sto godina da dodjes tamo gde si vec bio a to je "odmah". Bacim, dakle, onaj telegram izvinjenja koji sam dopola vec napisala i lake duse krenem da vidim gde se pominje onaj " veliki buzdovan".
Nadjem ga kod Jelice i cisto se postidim. Pomislim opet smo nesto mi zabrljali pa cu dozivotno njene blogove morati inkognito da citam, necu smeti od srama ni da joj mahnem. Ali malom internom istragom smo zakljucili da je taj veliki, zapravo legitimno njihov, jerbo precedavaju, a kada neko precedava ili je precednik onda je njegov legitimno najveci. Odmah mi bude lakse,pa porucim ovima sto bacaju kamena sa ramena ( i razne druge predmete) a sve iz ljubomore, da SLO taj najveci nece zauvek zadrzati nego ce ga, kao stafetu proslediti dalje. Ako budemo jako dobri moze i do nas da dodje a tada ce biti ili "jao" njemu ili "jao" nama vec kako kome. A sve to da pristedim koji prozor ili kamenicu jer slutim da onaj racun raste li raste.
Ali ima ovde i onih koji tvrde da je skidanje maraka bolno samo prvi put, posle toga sve glatko ide. Verujem im na rec jer ne mogu da se setim davno je to bilo. Oni su na blogu vecina a u stvarnosti manjina pa se taj kompleks pokazao kao nepotreban, svako moze biti veliki zavisi sa cim se meri. Oni tvrde da su ovi "eksperti i isterivaci" koje skupo placamo - zapravo diletanti i da sa njima samo gubimo vreme. Put za izlazak iz mraka nije onaj kuda nas oni vode, naprotiv.Put ka svetlosti i spasenju mora da krene od dijagnoze jer nadjoh tvrdnju " biti Srbin je dijagnoza". Tu se opet latim onih aspirina i vitamina, zamotam monitor u sal i ponudim ga cajem da virus ne predje dok ne procitam bar sta da radimo i kako da se spasemo.
Ideja za spasenje polazi od toga da je nase nacionalno bice bolesno i da ga (bice) moramo napustiti jer je neupotrebljivo toliko smo ga upropastili. Nesto kao katarza, prosvetljenje ili astralno iskustvo. To vec svi znate, onaj tunel je put ka svetlosti, kada napustimo svoje bice treba tim putem da krenemo na drugu stranu. Kada stignemo tamo u svetlost postacemo blagi, ljubazni, mirisni, civilizovani, nacitani, osecajni, darezljivi, razumni i mnogo toga sto sada nismo. Ponuda je sjajna i mnogi bi je odmah prihvatili samo su malo zabrinuti kao sta ce onda biti oni ako nece biti ovi sto su sad. A ja sam zabrinuta zato sto je onaj tunel malo uzan i nije mi jasno kako ovoliki narod da prodje kroz njega, posebno u ovom stanju u kome je sada. Sva je prilika da ce se taj prolazak ka svetlosti pretvoriti u stampedo, izgazice one slabe i nejake a ja to ne mogu da pojmim. Dzabe mi govore da je to " prirodna selekcija" i da sluzi da se spasu oni najjaci koji mogu da produze vrstu i da postoji svuda oko nas.
Nesto slutim, ako bi i postali tako savrseni ljudi, imali bi savest i secanje koje bi nas uvek podsecalo na one koje smo pogazili na putu da postanemo ti " bolji ljudi".