Na kraju sela, sa desne strane puta, bila je kuća u kojoj su živeli Žarko i Ruža. Široko banatsko dvorište spuštalo se naniže sve do jamure u kojoj je uvek bilo vode. Tu su se seoske patke i guske po vazdan brčkale, a predveče bi, site i umorne, krenule sredinom sokaka na legalo. Plovile bi selom nalik na veliki beli oblak. Iz njega bi se, pred svakom otvorenom kapijom gde su stajale žene i pretresale protekli dan, izdvajao jedan pramičak te bele pređe, i gačući javljao gazdarici da su stigle kući. Do kraja sela oblak bi se raspršio, samo su sesoke kere dežurale na mesečini da se koja lisica ne prikrade. Kapije bi se zatvarale, firange spuštale i selo bi tonulo u san. I tako svaki dan.
Svi u selu su navikli da ujutru vide Žarka kako ide do pekare da kupi kiflu za Ružu. Kada se vrati na pragu bi nalazio tek pomuženo mleko koje je donela Borka, komšinica, i dok se mleko uzvari on bi Ružu oprao i presvukao, da je nahrani toplim mlekom u koje bi udrobio kiflu. Samo to je mogla da jede. Otkad Ruža boluje to niko više nije znao, bilo je predugo da bi se pamtilo.
Žarku se niko nije obradovao kada se rodio u kasnu jesen te 1938.godine. Bio je šesto dete u kući siromašnog nadničara. Dve sestre su več bile udate a tri brata, tek garavih nausnica, jedno drugom do uveta, samo su čekali da se što pre otisnu, što dalje od sirotinje i večito pijanog oca. Majka je poživela do kraja rata. Žarko je ostao sam sa ocem i odrastao više gladan nego sit, zapušten i napušten i od braće i sestara, koji dugo ni za sebe nisu imali dovoljno da bi i njemu pomogli. Zato se i od njih nekako odrodio ne čekajući nikoga i ništa, sam se starao o sebi i ocu.
Ipak, škola mu je dobro išla. Jedini je od braće i sestara završio osmoljetku i zanat i dobio posao mehaničara u fabrici u obližnjem gradu.
Uprkos takvom životu izrastao je u zgodnog momka pa su ga rado gledale i devojke i snaše, kćeri seoskih nadničara i sirotinje. Zato nije čudo da se do svoje tridesetpete tri puta ženio i sve tri oterao jer su bile nerotkinje. I Ruža je bila nerotkinja.
Kada je Ruža odlučila da pođe za Žarka svi su joj govorili da se mane ćorava posla. "To je divlje raslo, samo sebe stvorilo, sam sebe othranio, tri žene je oterao a kažu da hoće i da udari" govorile su joj drugarice. "A oni vaši pitomi ne tuku, hm?" brecnula se ona. Drugarica se zakikota i reče joj da već vidi kako je "upropašćena" jer se zagledala u momka, a to je već propast jer razuma tu nema, nego, kad je već rešila, neka se čuva svekra. On nema svojih novaca, a voli rakiju, pa potkrada sina, a sin onda istuče ženu.
"Zašto nju, zar on ne zna ko je uzeo njegove novce?"
"Zna ali ne može da tuče oca, greh je."
"A nju da tuče nije greh?" ljutnu se ona
Ipak, dve večeri zatim otišla je kod Žarka. Njeni su došli da je traže sutradan, po običaju. Ona je isto tako po običaju odbila da se vrati. Prirediše rakiju i za selo je ona bila udata.Da li će oni da se registruju u opštini to nikome nije bilo važno.
Kuća je bila zapuštena i ruševna. Žarko je nije popravljao zato što je otac stalno pretio da će je prodati i popiti a braća samo čekala da otac sklopi oči pa da mu "prvi rog sa kuće skinu" jer je to i njihovo nasleđe. Ruža je, još dok su pili onu rakiju, sakrila dve flaše komovice da ima svekru svaki dan po fićok dva rakije da naspe, bar za prvo vreme, sa merom, a da ne dira sinove džepove i šlajpik. Starac se držao toga i tako je došao mir u kuću, bar sa te strane....a nemir sa druge...
Par dana je spremala kuću, a kako nije bilo mnogo toga da pere u praznoj kući rešila je da ide u nadnicu, da i ona radi kako je od svoje dvanaeste, uz oca i majku navikla. Pristavila je ručak za sutra da se krčka na "smederevcu" a kad je Žarko čuo da hoće sutra u nadnicu mrak mu je pao na oči. Rekao je da on radi i može da izdržava ženu, da su sve žene koje rade kurve, i ako ode, neka se slobodno vrati svojima, njemu takva žena ne treba.
Dovršila je jelo i tu noć spavala u kujni, a ujutru pre zore mogao je da je vidi kako sa motikom na ramenu odlazi na zborno mesto odakle ih kamionima voze na njive. Otišao je na posao pun besa rešen da joj pokaže kada se vrati.
Vratila se kasno popodne, rumena od sunca, oznojana i ulepljena prašinom. Žarko je krišom gledao iz kuće kako se pere na bunaru, kako se presijava njena mokra koža, kako su jedre njene grudi i ruke i crna mokra kosa pada u bičevima po plećima. Kada je uzela peškir da se obriše brzo je šmugnuo u sobu da ga ona ne primeti. Jedva je vrata pritvorio kada se ona pojavila na pragu i mirno pitala: "Da se vratim mojima ili da kuvam za sutra?"
Nastala je tišina u kojoj su oboje čuli samo svoja srca kako potmulo tuku u grudima.
"Kuvaj" promrsio je besno.
Nije video osmejak koji joj je zaigrao na uglu usana.
Uskoro je u kući bilo i onoga što Žarko nije ni znao da neka kuća treba da ima. Zavese na prozorima, košulje za njega i oca, peškiri, šoljice za kafu...Na proleće je kupila prvo jato guščića i pilića. Svekar se opravio i živnuo usled dobre hrane i nege, i pomagao bar da to perjano jato nahrani dok oni rade. Jednog dana je samo nestao i nije ga bilo celog dana. Uveče je sinu predao poklon, bio je u gradu, u Sudu, "prepisao" mu je kuću. Žarko je uskoro digao kredit i obnovio kuću, proširio, napravio kupatilo....i živelo se kako su već živeli i svi drugi u selu. Par godina kasnije svekar je umro u snu i dostojno ispraćen na onaj svet.
Svoje dece nisu imali ali su im iz grada dolazila deca Žarkovih sestrića ili sinovaca, a iz sela deca Ružine braće i sestara. Žarko bi one svoje vodio u selo da ih pokaže, jer su retko dolazili, da se šepuri kada komšije kažu "Pu, isti Bačika a na tebe ima oči" . Ruža bi u stajaćoj sobi skidala sa pijedstala od perjanih jastuka i dunja onu nakinđurenu lutku iz Italije, da se deca mogu naspavati među perinama od najboljeg perja, u prohladnoj sobi koja miriše na dunje, i učila devojčice mudrostima koje one treba da znaju kad odrastu.
Sve bi bilo dobro da se Ruža nije razbolela. Bolest je puzala njenim telom godinama ne pokazujući svoje strašno lice. Varala je i zavaravala kao to nije ništa, malo bude bolje pa onda gore.... Ličilo je da je to bolest koju je moguće izlečiti, da je to samo bole kolena i zglobovi a koga to ne boli kada zađe u neke godine? Više je bila kod lekara a sve manje pokretna i sposobna da samu sebe posluži. Tako je jednog dana pala u krevet iz koga više nije ustala. Njeno telo se godinama pretvaralo u bolnu, zgrčenu mumiju veličine deteta. Samo je glava ostala ista pa došla velika spram uskih, praznih ramena. Bilo je teško poznati je.
Bila je stidna. Njeno telo niko osim njenog muža nije video pa je po nekom prećutnom dogovoru Žarko sam negovao, odbivši svaku pomoć koju su nudili rođaci, i njeni i njegovi. Samo je jednom bratancu prepisao kuću da ih zauzvrat sahrani jer nema svoje dece da to obave ali je strogo odbio pomoć, kao da mora sve sam, da svima dokaže da može i sad uspravan na vetru stajati?
Jednog jutra selom je prostrujao šapat "umrla je Ruža".
Ljudi i žene se prekrstiše i zahvališe Bogu što je uzeo da se više ne pati, pa pohitaše da pomognu. Žene su pokojnicu spremile za sahranu i prepričavale kako je tog jutra Žarko, kao i svakog jutra, kupio kifle za Ružu i potopio u mleko da je nahrani. Kako je par zalogaja progutala ali se sledećim ugušila, i nije bilo pomoći. Bili su i lekari.....Tešili su ga da je to spas za bolesnicu, palili sveće i kadili sobe tamjanom. Muškarci su pili rakiju a žene bdele cele noći uz kovčeg, pomalo dremale ili se dogovarale koja će da mesi zadušnu pogaču a koja da kuva.
Žarko je stajao uza zid u kuhinji siv u licu i crn oko očiju. Sigurno je od šoka i tuge, nije lako to preživeti ali jak je on, šaputali su. Njega smestiše na kauč a ljudi posedaše oko stola u kuhinji i latiše se rakije.
Žarko je žmurio praveći se da drema da ga niko ništa ne bi pitao. Pred očima je imao sliku kako Ruža ustaje u zoru da pokupi jaje od one graorke što prva snese, što je verovala da je naročito zdravo za njega, i pobožno ga, još toplo unosi u kuću. Na smederevcu već kljuca voda za kafu i u lončetu voda za to jaje. Hleb je već prepekla a kada proceni da je on pri kraju sa kafom spušta jaje u vodu koja vri. I kao da damarom svojim broji vreme koliko treba tom jajetu da se skuva, baš onako kako on voli, to jaje uvek bude savršeno. .Belance skuvano a žumance sirovo i toplo, gusto i slatko. I kada koricom hleba probije žumance i vrhom jezika pokupi onu tešku kap, nekako zna, oseti to u stomaku, da to nije jaje niti obrok, da je to ono što je tražio celog života i slutio da postoji samo mu je nekako izmicalo. I kad bi pogledao Ružu čekajući potvrdu da to jeste ono što on misli i oseća ona bi već radila nešto drugo. I setio se kako mu je, čvrsto ga gledajući u oči, rekla tog jutra "Nemoj da me ostaviš". I nije.
Jutro je osvanulo i sjajni sunčevi zraci su osvetili lice pokojnice. Reduše su dremale sve dok jedna probuđena zunzara ne stade da kruži iznad sanduka, pa mlada reduša skoči da je pokrije. Preneraženo ustuknu i trže iz sna staru ženu, glavnu redušu koja je bdela uz sanduk i pazila na običaje.
"Šta ti je šta si se prepala?"
"Ta pogledaj" reče ona
Na sjajnom sunčevom svetlu, ispod tanke providne kože pokojnice , probijala je plavičasta modrina, kao da joj je neko šakom pritisnuo usta i nos da ne može da diše. U nosu je bila kap sasušene krvi koju juče niko nije video a ni te modrice nije bilo.
Stara žena se načas smete ali se brzo pribra i šapatom ukori redušu. Tiho je izgrdi što je glupava i pravi paniku, zar ona ne zna da se svi u smrti promene? "Ne znam ja to baka Mico" promuca mlada i skloni se dalje da još ne bude grđena. "Dabome da ne znaš, nego daj taj poklopac od sanduka, muve su se probudile još će je i upljuvati" i brže bolje staviše poklopac dok su se ostali budili.
Tako sahraniše Ružu.
U prvu subotu davali su joj nedelju dana. Žarko je teško hodao do seoskog groblja a ona zemljana boja njegovog lica nije nestala. Svi se zapitaše kada su tog Žarka bolje pogledali, zar niko nije primetio koliko je propao?
Par dana kasnije Žarko je bio u bolnici. Onkologija.
Bratanac koji je došao da ga vidi pokušao je da ga uteši:
"Striko čim te snime pustiće te kući, samo da vide šta ti je"
"Znam ja šta mi je. samo neka mi daju nešto za bolove" reče teško savlađujući bol.
Dva meseca kasnije i njega su ispratili kroz selo do groblja.
Bratanac je čim pre prodao kuću nekom "investitoru".
Sutradan su došli kamioni i bager koji je sve do jamure sravnio sa zemljom i kuću i svinjce i Ružinu baštu, natovario na kamione i odneo. Njemu je trebao samo tako veliki plac.
Malo ko danas pamti da je tu nekada bila Žarkova i Ružina kuća. Mladi misle da je tu oduvek bilo stovarište građevinskog materijala.
A ni gusaka više nema na sokaku.