Ili zašto sam otišao iz zemlje,
…iako živim tu. Još uvek. Otišao sam umom, srcem, dušom. Otišao sam da se nikada više ne vratim.
Prvi put, 1996.
Jedva sam dobio vizu. Nakon završetka pravog razloga mog odlaska, obreo sam se u Bostonu, bez para, bez ideje šta dalje. Imao sam 250$ u džepu i svest o tome da ne smem da potrošim ni jedan jedini dolar, jer mi je povratna karta bila tek za 4 meseca i to iz New Yorka, a trebalo je živeti. Obilazio sam Univerzitete, bezobrazno ulazio kod profesora, predstavljao se i tražio stipendiju za postdiplomske. Bio sam potpuno iskren: para nemam, dolazim iz Srbije, želim da učim…Proces je, međutim, trajao malo duže. Trebalo je položiti GRE, Toefl sam već imao položen i trebalo je još ponešto. Morao sam da se vratim da to sve završim, jer bi u USA ostao, em ilegalno, em ko zna kako bi se snašao da sve to završim bez para. Pokušavao sam da nađem neke poslove na crno, pešačio po 10km dnevno duž Samer strita do agencije za selidbe nekog Turčina, Sefa, koji je navodno zapošljavao na crno, čekao satima sa onima koji su došli da zarade za gram heroina, jer bilo je letnje doba, pa studenata koji su uglavnom radili kod Sefa nije bilo. Seljenje plaćalo dobro, 10$ na sat. Ponekad sam preskakao one “dozirane”. Video sam prvi put svojim očima kako se prazni sadržaj šprica u venu i taj pogled od stakla…Deset kilometara tamo, deset nazad…mnogo dana…Zapamtio sam da nisam jeo tačno dve nedelje. Živeo sam u kući jednog našeg lika, koga praktično nisam poznavao. Na stolu je imao uvek sveže voće, ali frižider prazan, samo za vodu i pivo. Na polici je bila činija puna kvotera i ostalog sitniša. Priznajem, nisam uzeo ni cent. Jednom dnevno bih otkidao po bananu, sa dna da se ne vidi. Bio sam gladan, a bilo me je sramota da tražim. Bilo me je sramota da uzmem više od jedne banane na dan.
Kada sam konačno shvatio da od Turčina nema ništa, krenuo sam da besciljno lutam po Kembridžu, jer sam u tom kraju i živeo. Lutajući po kampusu na Harvardu, naleteo sam na oglas da se plaća dobrovoljno davanje krvi. Nisu me prihvatili. Imao sam turističku vizu, što je bila prepreka. Na istoj oglasnoj tabli našao sam oglas gde se vrši neki eksperiment. Trebalo je biti zatvoren u nekoj kući mesec dana bez dnevne svetlosti, sata i bilo kakvog kontakta sa spoljnim svetom. Samo je trebalo da idem da spavam kad mi se spava i da se budim kad mi se budi. Plaćali su odlično, 2200$ i nisu postavljali pitanja ko sam i šta sam. Pred samo potpisivanje ugovora, saznao sam da je trebalo piti neke hormone i to me je odbilo. Opet sam bio na ulici.
I onda, kada sam se skoro predao, dobio sam priliku da radim na nekom gradilištu za 4$ na sat. Ni oni nisu postavljali pitanja, a plaćali su kešom. Radio sam od 7-23h tri nedelje vezano i skoro završio u bolnici. Tada sam shvatio šta želim od života i vratio se u Srbiju.
Drugi put sam zamalo otišao. Imao sam i tu stipendiju i studentsku vizu, jedino je tajming bio loš. Trebalo je putovati 27.marta 1999., a bombe su počele da padaju, kao što znamo tri dana ranije. Uspeo sam da pronađem profu čiji je research počinjao 2.aprila, a ne na jesen kao kod svih normalnih. Tada iz inata nisam hteo da idem. Postojala je neka opcija čamcem preko Drine, pa do Sarajeva, pa do Budimpešte, pa dalje…Ali nije mi padalo na pamet. Nosio sam target bedž i lutao danju po Trgu i mostovima u potrazi za dobrom zabavom. Bilo je puno žurki po Beogradu tih dana. Imao sam priliku da vidim Terazije u mrklom mraku kada sam se vraćao sa neke žurke, gledao sam sa zemunskog keja u pravcu Beograda gde se video samo mrak ( ko zna da li će iko ikad ponovo videti takav prizor ), sa krova jedne novobeogradske zgrade posmatrao sam bombardovanje Pančeva i šaranje neba “pragama", vozio se taksijem preko mosta i slušao taksistu kako se upišao u gaće jer se baš zadesio na sredini Brankovog mosta kada su pogodili televiziju. Mislio je da su pogodili most. Inače, to veče, kada je pogođena televizija, sedeo sam sa nekim društvom u Dušku Radoviću, preko puta zgrade u Aberdarevoj i posmatrao već priključene cisterne za gradski vodovod. Kako je samo voda lila na spojevima creva…pitao sam se, što je već u 21h sve bilo priključeno i spremno za gašenje, a još se ni sirene nisu čule…
Nakon toga. živeo sam u još tri različite zemlje. Evropske, ovoga puta. Nikada nisam osećao nostalgiju, osim što mi je porodica nedostajala kada bi bili odvojeni, ali što sam duže bivao van Srbije, osećao sam jače da se za Srbiju treba boriti, da imamo mnogo kvaliteta kao narod i da su samo istorijske okolnosti doprinele tome da se nađemo u poziciji da okreću glavu od nas, i da nas smatraju “civilizacijskijskim otpadom”, kako je to jednom rekla osoba kojoj ne bih da pomenem ime. Nikada se ponosnije nisam osećao što sam Srbin, nego kada sam živeo u Španiji recimo. I nisam se lepo osećao tamo. Osećao sam diskriminaciju na svakom koraku tri pune godine.
Onda sam se vratio uveren da ću tu ostati zauvek. Smatrao sam da sam dosta u životu video, da sam dosta putovao i da ipak nigde nije tako dobro kao kod nas. Pun energije, počeo sam da se bavim svojim poslom, da delim sve što sam znao i iskusio i da je vreme da pomognem svojoj zemlji. Bez šale. Bez pretencioznosti. Mislio sam da je vreme da uradim nešto društveno korisno.
Prošlo je tačno dve godine od toga dana i konačno sam odlučio da odem.
I otišao sam.
…iako sam fizički još tu…
…na privremenom radu,
…možda doživotnom.
Otišao sam umom,srcem i dušom. Otišao sam da se nikada više ne vratim.